1. Referendum je dobra stvar. Generalno, demokratija može biti smo direktna, sve ostalo je očita laž. Referendumi, upoznavanje ljudi i radnih grupa, samoupravljanje u svemu i svugdje – nikakva demokratija osim direktna. Bilo koji organ vlasti, u regiji, administraciji u preduzeću – treba biti samo skromni izvršitelj montažnih kolektiva (sa pravom kolekiva da povuče tim administracije u bilo koje vrijeme ako ne postupi u skladu sa njihovim željama.
2. Referendum na Krimu, na nišanu ruskih automata sigurno nije nikakav referendum. Osim toga, mi tačno znamo kakvo je pravo glasa u Ruskoj Federaciji, kao i na Krimu koje sada kontroliše sila Ruske Federacije. Bez tih strojeva ili bilo kojeg drugog oružanog napada ili pritiska, da, neosporno, referendum je dobra stvar.
3. U Sevastopolju je bila ideja narodne skupštine, imenovanja gradonačelnika grada, što bi pomoglo uklanjanju starog korumpiranog vodstva. Zatim, zbog činjenice da je Ukrajina, kao centralizovana država naglo oslabila, mogli bi pregovarati sa Kijevom o praktičnosti bilo kojeg oblika autonomije, ugodno širokog, a formalnog sastava Ukrajine. Sradnjovjekovni gradovi – komune u 12-13. vijeku, su tako radili: podigli su bunu i svrgnuli moć lokalnih feudalaca, govorili o upravljanju carstvom (visoko decentralitiranom i malim upravljanjem poslova u regijama u to vrijeme) i uživali su vjekovima u svojoj autonomiji – u praksi, gotovo potpunom nezavisnošću.
U idealnom slučaju, prenos vlasti na lokalne zajednice, zajednice u Ukrajini bi mogle biti upravo oni uvjeti u Ukrajini koji ne postoje u Rusiji. Ovlasti državnih birokrata u Kijevu su gotovo uništeni na mjestima mnogo utjecajnijih narodnih okupljanja, policija je djelomično uništena, demoralizirana vojska, Berkut raspušten. Drugim riječima, izvora resursa u kijevskoj birokratiji nema, te je zbog toga moguć dogovor o bilo čemu i da se postave bilo kakvi uvjeti.
Umjesto toga, domaći idioti (ja sigurno ne tvrdim da se cijela populacija Krima sastoji od idiota, ali neki dio – da) su izašli da podrže RF. To je bio dobar izgovor za rusku okupaciju i stavljanje svojih marioneta vlasti – lokalnih kriminalaca po imenu Goblin, koji na izborim dobija max. 4% glasova. Referendum na čelu sa Goblinom i uz prijetnju vatrenim oružjem, koji će da uzmu u obzir rezultate, se kod nas redovno dešava.
4. I ne samo to, Krim rizikuje da kontroliše razbojnike, pa je isto tako postao i epicentar međunarodne krize i prijetnja ratom sa Ukrajincima i Tatarima. Osim toga, turizam može biti zaboravljen. A od turizma živi polovina Krima, ako ne i svi.
5. U vezi s tim želim reći da ni na koji način lično ne želim živjeti u zemlji, pa čak ni na istoj planeti, sa organizatorima koji sanjaju o životu pod vlasti korumpiranih ljudi.
6. Na Krimu je rusko stanovništvo većina (50-60%), ali žive u nekoliko gradova – Sevastopolj, Simferopol i dr. U centru poluotoka živi oko 300 000 krimskih tatara, koji ni pod kojim okolnostima ne žele da žive u Rusiji. Na Krimu živi samo oko 300 000 Ukrajinaca, čiji je odnos sa RF upitan. I nije činjenica da svi rusi žele živjeti u RF. Onda je logično da se referendum treba održati u svim regijama Krima. Ako nekoliko gradova i regija na Krimu želi biti dio RF, onda je to njihov izbor. Ali onda Tatari i Ukrajinci imaju pravo na autonomiju. Krim nije tako mali prostor i nije tako ujednačen. To se treba uzeti u obzir prije bilo kakve rasprave o referendumu.
7. Važno pitanje, koje se iz nekog razloga rijetko postavlja. Krim je subvencionirana regija, živi od pomoći drugih regija u Ukrajini. Krim uzima vanjsku struju, vodu i ostale resurse. Iz tog razloga, vrlo je teško da bude autonoman i neovisan. Stoga, jedinstvene samoupravne regije Ukrajine, za potpuno odvajanje Krima nisu zainteresovane, ako govorimo racionalno [1]. Osim dvije regije u I. Ukrajini, gdje su aktivne pro-ruske partije (za razliku od njenih slabih grupa), koje su također subvecionirane. Ukupno u 2011., tri regije – Kijev, Donjeck i Luganska regija – su dobili 56% od ukupnog obima (31,2 milijarde grivna) subvencija i transfera. “Znakovito je da je udio u Donjeck regiji u VVP Ukrajini 2010. godine bio 12%, a ukupni iznos subvenicje te regije, tekućih i kapitalnih transfera u 2010. – 21%, a u 2011. – 27% od ukupne sume. Slična situacija je i u Luganskoj oblasti – udio u VVP Ukrajini u razmjeru od 4% od cijene na tom području koja je bila 8% u 2010. i 11% u 2011.” U Kijevu su, primjerice, brojke otprilike iste: udio u VVP – 18%, troškovi – 16% i 18,3% u 2010. odnosno 2011. godini [2].
Na Krimu se, vjerovatno, mnogi nadaju da će ih sada hraniti Rusija. Ali je ruska ekonomija u teškoj krizi, a do kada će biti još nije jasno. Međutim, možda ih i može hraniti. Pitanje je, prije svega, koliko će realno odstupiti običnih stanovnika, korumpiranih i koliko će biti darežljivi Goblinu. Nakon zastoja Rusije do 60%. [3]
1. http://delo.ua/ukraine/kakie-regiony-kormjat-ukrainu-224869/?supdated_new=1394032515
2 http://zrada.org/suchasnist/9-business/354-kto-kogo-kormit-i-kto-kogo-dotiruet-dotatsii-v-donbass.html
3. http://www.novayagazeta.ru/economy/62047.html
Izvor: http://shraibman.livejournal.com/998129.html
