Nisam patriota u običajenom smislu te riječi. Odnosno, smatram da je državni patriotizam štetan i nepotreban fenomen. U isto vrijeme, ja se u potpunosti slažem sa principom “Gdje je tvoje srce, tu je tvoja Domovina”. Dakle, prema ovom principu, moje srce je, a posljedično i domovina, u Ukrajini.
Problem je u tome što mene u Ukrajinu ne puštaju. Ne puštaju, jer je Janukovičem režim, kada je osjetio da nešto nije u redu za njega, kada su počeli novembarski protesti, kada je poslije iznikla narodna revolucija, napravio popis potencijalnih sudionika Majdana, i svima njima je SBU zabranio ulazak u Ukrajinu. Moje ime je također na toj listi.
Moj život u Ukrajini je započeo u januaru 2009. godine. U Rusiji se u to vrijeme vodio izmišljeni kazneni predmet protiv mene (op.a. autor predmeta je aktivista Nacional-boljševičke partije), a namjera ruskih policajaca je bila da moram do svoje 20. godine da budem u zatvoru. Po drugi put. Ovaj scenarij se meni nikako nije svidio, pa sam otišao u legendarnu zemlju Slobode (ne stranke) – u Ukrajinu. U predivni grad Vinicu, gdje je živjela moja stara drugarica i politička izbjeglica, Olga Kudrina.
Nema smisla opisivati sve vrste ispitivanja i drugih postupaka u Odjelu za imigraciju. I čvrst sam protivnik samog postojanja državnih granica, vjerujem da su takve pojave nasilne, i u daljoj ili bližoj, ali sretnijoj, budućnosti, one neće imati prava na postojanje. U principu, za razliku od Olge Kudrin, Mihajla Gangana, Anne Ploskonosove, status izbjeglice u Ukrajini nisam dobio. Zato me je Janukovičeva vlada nagradila zatvorom od 1 godine i 2 mjeseca. No, prije toga ću napraviti više.
Sa sigurnošću mogu reći da život tamo nije bio uzalud. U svom životu sam upoznao ljude, poslije razgovora, sa kojima, mogu reći, ni samo nebo nije isto. Čak više, ti ljudi, moji drugovi, su bili na barikadama narodne revolucije. U Černigovu, Kijevu, Vinici, Odesi, Lavovu žive najbolji ljudi na zemlji, samo to mogu reći. Najbolji ljudi žive tamo, u Ukrajini, na zemlji Krivonosa, Karmeljuka i Mahna.
Da, naravno da sam bio aktivista u Ukrajini. U Ukrajini ne žive samo najbolji ljudi, već i najbolji društveni i politički aktivisti. Jako mi je drago što sam učestvovao u radu grupe “Autonomni Otpor”. Zbog uključenosti u akcije autonomaša – za napad na ured pro-kremljskog televizijskog kanala ATV (АТВ), u vlasništvu odeskog bandita Markova, sam u aprilu 2010. bio u odeskom pritvoru, a nakon toga sam osuđen na 1 godinu i 2 mjeseca zatvora. Unatoč činjenici da nisam direktno učestvovao u akciji.
Istovremeno sa optužbom da sam počinio “zločin” u Ukrajini, tadašnji glavni tužitelj, današnji reakcionarni bjegunac, Pšonka, donio je rješenje o mom izručenju u Rusiju, gdje sam optužen za učestvovanje u tučnjavi u centru Moskve. Dakle, kada sam 30. juna 2011. izašao iz zatvorskih zidina, jer sam izdržao kaznu, dočekali su me muškarci u civilu koji su me ugurali u auto i odveli u pritvor. Sljedećeg dana je sud prihvatio odluku da me izruče Rusiji. Srećom, intervenisala je Vrhovna komisija za izbjeglice UN, i dobio sam izbjeglički status u Švedskoj, a zahtjev tužitelja za moje izručenje je odbijen. 5. jula je bio drugi pokušaj mog oslobođenja, koji je bio uspješan. I već 7. jula, na svoj 23. rođendan, bio sam u avionu na putu za daleku Skandinaviju.
Sve te tri godine u Ukrajini su bile moji najveći snovi. Do amnestije u maju te godine, bio sam na međunarodnoj potjernici. Policija me je, u bilo kojoj zemlji osim u Švedskoj, mogla zadržati nakon jednostavnog pregleda dokumenata. To se desilo u Hamburgu, u decembru prošle godine nakon protesta protiv zatvaranja Rote Flora socijalnog centra, na kraju sam proveo više od mjesec dana u lokalnom pritvoru. U aprilu je bio moj prvi pokušaj da krenem u Ukrajinu, ali se on završio sa “prijemom” u Poljskom. Međutim, ovog puta nije bilo dugoročnih ispitivanja i tamnica.
Kao što sam već spomenuo, moje srce, a time i domovina, je u Ukrajini. Narod u mojoj domovini je napravio naizgled nešto nemoguće u nazadnjačkom postsovkom blatu – desio se pravi ustanak. Ne lokalni, kao u Žanaozeni ili Vradijevki, već narodni ustanak na nivou čitave zemlje. Prvi put, nakon mnogo godina, ljudi su odlučili da sami imaju pravo da odluče o svojoj sudbini. Prvi put, nakon mnogo godina, vidjeli smo uništavanje prošlosti i narodno stvaranje svoje budućnosti – organiziranje narodnog Vijeća na Majdanu ili stvaranje teritorijalnih zajednica u Zapadnoj Ukrajini se isplati. A toga će biti još! Koliko bih volio da mogu biti tamo, sa ljudima koji su se pobunili, svoju pripadnost među njima osjećam. Nažalost, represivna logika kaznene strukture i državne granice su dio ove strukture koje su još uvijek jače od naših želja.
U Rusiji, kako sam već rekao, protiv mene je podignut izmišljeni postupak. Od 2006. do 2008. godine sam bio u ruskom zatvoru. Za mene je iznenađujuće kako ljudi, koji su do juče sebe nazivali opozicijom, danas stali na stranu režima Vladimira Хуйла [prim.prev. Хуйлo – kurcoglavi] i opravdavaju njegovu želju da porobi susjedni narod. Najreakcionarniji režim Evrope, koji je počinio nebrojene zločine, danas čini najgori od njih – potiskuje narodnu revoluciju. Direktno, uz pomoć svojih plaćenika i bivših pandura, ili indirektno, daje povoda za strah od njegove vlasti i imovinske tajkune koristi kao faktor vanjske sile kako bi oteo od naroda vlastito bogatstvo. Izdajnici koji podržavaju Putina ne zaslužuju ništa osim mržnje. Sramim se što sam neke od njih nekada i upoznao. Ali se mogu zakleti, da mi u tom slučaju ruka neće drhtati …
U Ukrajini nisam završio. Glupo je, naravno, u mojoj situaciji žaliti se na život, kada postoji toliko zla i tragedija. Zbog krivnje tajkuna i imperijalista, ubijeno je na stotine običnih ljudi, a koliko će ih još poginuti… Ja sam živ i zdrav i izvan opasnosti. A ipak, žao mi je što ne mogu da budem sa narodom, kojeg osjećam svojim, sa kojim želim dijeliti poraze i pobjede na putu prema novom životu. Novi život uvijek dolazi, narod će sigurno pobijediti. Nadam se da će mi moji drugovi, oni sa kojima se lično poznajem i sa kojima ne, oprostiti, što u tako veliko, prekrasno i tragično vrijeme nisam u Ukrajini. Vjerujem da će doći bolja vremena, i da ćemo prije ili kasnije biti zajedno, kako bi naše najbolje snove osigurali.
– Aleksej Makarov
Izvor: Novi Region
