Ukrajinski Maidan je uveliko isprovocirao anarhiste sa prostora bivšeg SSSR. Mnoge grupe su pokazale svijest i spremnost za rad sa masama, dok su druge odbile pod raznim izgovorima da učestvuju u protestima. Među prvim grupama je i Autonomni Otpor (Автономний Опiр). Organizacija koja izaziva rasprave i svađe među aktivistima. Da bi se razjasnio niz kontraverznih i spornih pitanja, RD (prim. prev. Революционное Действие, anarhistička organizacija iz Belorusije) je razgovarala sa AO.
RD: Zdravo, hvala vam što ste pristali na intervju. Recite nam ukratko nešto o svojoj organizaciji.
AO: Dobar dan. Organizacija “Autonomni otpor” je nastala 2009., prošla kroz evoluciju – od fašizma do socijalizma i postal značajna politička sila u Lavovu.
RD: Kakvo mišljenje imate o ideologiji francuske nove desnice i ideologa poput Alaina de Benoista?
AO: Negativno. To je fašizam “sa ljudskim licem“. Oni koriste metode ranog, originalnog fašizma, tj. reakcionarne ideologije široko pokrivene socijalne demagogije i pseudorevolucionarne retorike. U ‘sintezi desnice i lijeve ideje‘, napravljena je nova desnica, ‘lijeva ideja‘ igra instrumentalnu i podređenu ulogu, dizajniranu da se opravda i dovede do uspjeha njihovo ‘desno’, i to je konzervativna, elitistička ideja u cilju očuvanja klasnog društva.
Gotovo sve ‘ljevičarske ideje‘ nove densnice su pozajmljene od nove ljevice. Na primjer, ‘anti-buržoaska’ univerzalna kritika komercijalizacije kulture i politike u modernom kapitalističkom društvu. Ali, nova ljevica u ovoj kritici vidi radikalne promjene u svim društvenim osnosima, razaranju komercijalno-ekonomskog temelja i prigodnu kulturno-političku nadgradnju, nova desnica u tome uopšte ne vidi promjenu odnosa proizvornje, a promjene predložene u oblasti kulture i politike su reakcionarnije nego današnje, oni vide vrijednosti u feudalnom i rano-kapitalističkom društvu. Tako nova desnica, isto kao i svi fašisti, nudi spas od kapitalizma, ali je rekacionarnija i konzervativnija od samog kapitalizma.
RD: Kod vas se desio raspad, kada ste se odvojili od desničarske grupe “Narodnaja Volja”. Šta možete reći o toj grupi? Kako se oni odnose prema državi?
AO: Od 2009. godine, desila se podjela, tj. u tranziciji od fašizma ka socijalizmu, sa nas su ‘spali’ desničarski elementi koje oni nisu željeli promijeniti, i to nas ne čudi. Počeli smo kao ultradesničari, potom desničari, i na kraju polu-desničari kao Narodnaja Volja.
Ako mislite na državu kao politički režim, izjave N.V. su u svakom slučaju otvorene, ne možemo još uvijek vidjeti temeljne razlike u našim stavovima, tj. anti-državnoj ideji direktne demokratije. Ako uzmemo u obzir detalje, na primjer direktne demokratije – ona se kod N.V. ne odnosi na čitav svijet, već se ograničava na obim jedne zemlje ili čak – ne odnosi se na sve radnike, već na stanovnike određene zemlje. Na primjer, imigrante smatraju neprijateljem naroda. Mi smo za direktnu demokratiju na međunarodnom nivou, kao i pravo glasa i sva druga prava za sve stanovnike svake republike kao dijela federacije koja čini savez.
RD: Vaše razlike se odnose samo na nacionalna pitanja ili na neka važnija pitanja, kao što je ekonomija?
AO: Svi ti problemi su povezani. Oni također imaju direktan odnos sa državom, o kojem smo pričali u prethodnom pitanju. Ako uzmemo u obzir ne samo politički režim, već i osnovne faktore, poput nacionalnog i ekonomskog, kao i formu, u tome uključujemo i državu – dakle, s njima se u osnovi ne slažemo. Oni su pristalice ksenofobije, rasizma, šovinizma i imperijalizma u različitim oblicima. Svi ovi fenomeni ne mogu da riješe nacionalno pitanje, stvore međunarodni savez pojedinaca i naroda. A bez saveza međunarodnih radnika, ne može se pobijediti država i kapital, posebno u čitavom svijetu, a svakako je nemoguće da se pod takvim okolnostima izgradi besklasno društvo, jer cilj može biti samo međunarodni, sastavljen od predstavnika različitih nacionalnosti i rasa. Dakle, mi smo na strani slobode i jednakosti svih nacionalnosti i rasa, bez obzira gdje žive. Ksenofobija, rasizam, šovinizam i imperijalizam u svim svojim oblicima dovodi do nejednakosti iz koje u konačnici nastaje klasna nejednakost, i stvara se država.
Po pitanju odnosa proizvodnje, tradicionalno osnovnog problema socijalizma, također se ne slažemo sa njima. Oni se zalažu za osiguravanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju koji pripadaju određenim grupama ljudi, poput radnih grupa, zajednica, naroda, a ne društva u cjelii. To dovodi oli do međusobne izolacije takvih grupa (što je malo vjerovatno) sa istovremenom degradacijom i razgradnjom, ili trgovine između tih grupa (što je najvjerovatnije), a time i oživljavanje proizvodnje robe, rada na tržištu i restauracije kapitalizma. Drugim riječima, oni se protive istinskom javnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, zalažu se za oblik vlasništva, između javnog i privatnog, što dovodi do oživljavanja privatne imovine i odobrenje roba-novac odnosa. Takvu ideologiju često zovemo i “tržišni socijalizam”.
Mi se zalažemo da sredstva za proizvodnju budu u vlasništvu čitavog društva, u organizaciji savezne republike, izgrađene odozdo. Globala ekonomija bi trebala raditi kao jedan entitet, po kontrolom zaposlenih okupljenih u zajednička teritorijalna udruženja i proizvodne timove. Društvo može raditi po narudžbama u proizvodnji centralizovano i direktno, bez trgovine i novca. Samo ako vlasništvo bude zaista javno, takav ekonomski sistem će biti socijalistički.
Također smo zauzeli jasan stav o pitanju podjele rada, zalagajući se za njegovo uništenje, je generira državu i klasu. I vjerujemo da se distribucija proizvoda mora odvijati u skladu sa potrebama, a ne radom. Oni, koliko možemo vidjeti, nemaju poseban stav po tom pitanju.
null
RD: Razlike u ideologiji su dovele do različite prakse djelovanja?
AO: Da. Praktično djelovanje, zajedno sa ideologijom, je bio važan razlog za istupanjem iz desničarske grupe. Na primjer, oni su sarađivali sa ultradesničarima. I to je uključivalo više kompromisa, potrebe da se prilagodimo njima, kao što je odricanje bilo kakvih akcija koje bi uvrijedile ultradesničare kao saveznike i prijatelje. To je vidljivo bilo čak i tokom vremena raspada, kada su nas optužili za saradnje sa ultradesničarima, a potom smo navukli gnjev ultradeničara, postali im ‘plijen’ i tako dalje.
Trebamo napomenuti da mi nismo bijesni borci protiv fašizma, koji vide svoj glavni zadatak u sukobu sa nacistima. Mi samo radimo svoj posao onako kako nam to odgovara, pratimo našu politiku i ispunjavamo desnicu nezadovoljstvom, ne pravimo kompromise sa njima, ne prilagođavamo se i naša linija često izaziva sukobe s njima. NV je odlučila da izbjegne ove sukobe i odabrala je suprotan način. Djelomično iz taktičnih, djelomično iz ideoloških razloga. Međutim, proces nije bio na mjestu, jer ta politika promoviše desnu organizaciju – ne samo taktički, već i ideološki. Naravo, razdavajanjem nismo bili zadovoljni i sigurno je neprijatno izgubiti prijatelje, ali smo uvjereni da glavni razlog razdavajanja nisu bile ni organizacijske ni ideološke razlike, već je to bilo neizbježno i ne žalimo zbog toga.
RD: Ako se ne varamo, Mihaljčišin (prim. prev. desničarski političar i poslanik) potiče iz Lavova i neko vrijeme je učestvovao na vašim skupovima i sastancima. Recite nam nešto više o svom odnosu sa tim čovjekom i okolnostima vaše saradnje.
AO: Jurij se pridružio našoj organizaciji nekoliko mjeseci nakon osnivanja 2009. godine. On je bio ultra desničar u početku, kao i čitav naš pokret. Ali je potom postao jedan od glavnih inicijatora revizije naše ideologije na strani pokreta ka socijalizmu. Zatim su ga zamrzili mnogi ultradesničari, i bio je gotovo glavna meta njihovih napada. Vremenom, revizija ideologije “Autonomni otrpo” i njegovog kretanja ka socijalizmu je nastavljena bez njega. On se zaustavio u jednom trenutku, naročito pod pritiskom sa vrha stranke “Sloboda”. Onda je započeo njegov pokret obratno – desno. Postepeno je izgubio bilo kakav uticaj u našoj organizaciji, kako zbog svojih desničarskih ideja, tako i zbog nametanja zahtjeva da budemo lojalni Slobodi. Rat protiv nas je započeo u momentu kada i Narodnaja Volja, u okviru koje su bili neki od njegovih najbližih prijatelja i saradnika. On je postao još ekstremniji desničar nego ikada ranije. Takav je i danas.
RD: Bili ste s njim u kontaktu, dok je još bio zamjenik?
AO: Da. To je bio period prije sukoba, kada je gotovo izgubio uticaj na našu organizaciju i nismo ga smatrali dijelom organizacije (odlučili smo da stranački funkcioneri ne mogu biti predstavnici organizacije), ali otvorenog prijateljstva sa njime tada još uvijek nije bilo.
RD: Također nas zanima – zašto se ne identificirate sa anarhizmom? Koje se vaše ideje sukobe sa anarhizmom?
AO: Ako pod identifikacijom imate u vidu to što sebe ne nazivamo ‘anarhistima‘, to je samo zbog činjenice da smo porijeklom iz druge tradicije i sebe nazivamo drugim terminima koji se odnose na riječi “narodnost” i “socijalizam”. I na svoje trenutne ideje smo došli ne napuštajući svoju tradiciju i originalna imena, već putem logičnog razvoja i promišljanja svojih originalnih ideja, došli smo do narodnog socijalizma. Ovakav razvoj nas je doveo do novog i drugačijeg razumijevanja tih termina (u tom kontekstu, nismo izuzetak u istoriji).
Kao rezultat tog harmoničnog ideološkog razvoja, nismo imali potrbu da mijenjamo svoje nazive. Naprotiv, vjerujemo da ako smo došli do anti-autoritarnih, i istinskih internacionalnih socijalističkih ideja kroz pojam ‘nacionalizam’, to znači da uz našu podršku to mogu uraditi i drugi ljudi, što je posebno važno, u zapadnom ukrajinskom regionu.
Ako govorimo o identifikaciji iz čisto ideološke i istorijske perspektive, možemo se identificirati sa anarhizmom. Često izjavljujemo da smo sljedbenici ideje Nestor Mahna i njegovog pokreta. Skoro su nam ideološki blizu i drugi predstavnici tradicije anarhizma, kao CNT, FAI, posebno Durruti, korejski anarhisti (koji su, uspust, sebe nazivali nacionalistima) i mnogi drugi anarhistički pokreti.
Međutim, osim anarhizma, i drugi tradicionalni pokreti su srodni našem sa različitim imenima. Primjera radi, meksički anti-autoritarni socijalisti, anarhisti u suštini, početkom 20. stoljeća su se zvali “Meksička liberalna partija”, a sebe su nazivali ‘liberalima’. Mi podržavamo njihovu ideju, ali sebe nikada ne bi nazvali ‘liberalima’. A ako dublje prokopamo istoriju, doći ćemo do zaključka da ne možemo u isto vrijeme biti i nacionalisti i socijalisti i anarhisti i narodnjaci i marksisti, socijalistički revolucionari, komunistički radnici itd. Moramo izabrati jedan ili dva glavna naziva, i koristiti ih na prvom mjestu.
Kao što i znate, između naših ideja i anarhističkih nema nikakvih sukoba, naravno, ako govorimo o socijalističkom anarhizmu Kropotkina i Mahna, a ne anarho-kapitalizmu, radikalnom individualizmu, anarhizmu kao načinu života i drugim neprihvatljivim idejama. Dakle, kada nas neko pita po čemu se razlikujemo od anarhista, možemo reći da se od nekih anarhista ne razlikujemo ni malo, ali da se od drugih anarhista razlikujemo u svemu.
http://opir.info/wp-content/uploads/2014/01/l-KxWoGTi4c.jpg
RD: Kakav je vaš stav povodom jezičke politike i zakona o donošenju ruskog jezika kao državnom, da li mislite da je moguće razviti neku vrstu umjetnih jezika poput esperanto jezika?
AO: Zalažemo se za slobodu svih jezika i da zajednice samostalno određuju. čuvaju i razvijaju svoju kulturu slobodno.
U Ukrajini, kao i u Belorusiji, sprovodi se rusifikacija kojoj teži ruski imperijalizam. Mi smo, naravno, protiv takve politike, uključujući i uvođenje ruskog jezika kao službenog, jer je to dio imperijalističke politike velike sile ruskog šovinizma. Esperanto je dobra ideja samo za međunarodnu komunikaciju, ali ne i zamjenu jezika zajednica – tome ne vidimo potrebu. Međutim, čak i kao međunarodni jezik, esperanto nije prihvaćen, jer se gotovo nikad ne koristi. Kako će biti u budućnosti, pokazat će nam praksa.
RD: Da biste razjasnili svoju poziciju povodom nacionalnog pitanja – kada bi većina bila za iseljenje ili ograničenje imigranata, kakav bi bio vaš stav?
AO: Treba sprovesti objašnjenje među većinom, obavijestiti ljude da je njihov neprijatelj država i kapital, a ne ljudi drugog porijekla. Moramo uvjeriti ljude da promijene svoje odluke. I ne samo promijeniti, već i preusmjeriti svoj bijes na kapitaliste i vladare. Uostalom, nacista je društveni idiot. Oni nude ljudima da riješe svoje probleme preko ljudi drugih nacionalnosti – npr. pljačkanjem, protjerivanjem, lišavanjem slobode ili sredstava za život. Morate uvjeriti ljude da ne trebaju biti idioti i da trebaju rješavati svoje probleme kroz borbu protiv onih koji stvaraju te probleme – vlade i kapitala, a ne protiv dugih ljudi koji su također žrtve istog sistema.
RD: Vaša zastava predstavlja zastavu UUA (prim. prev. Ukrajinska ustanička armija). Možete li nam reći zašto je koristite? Da li podržavate UUA, i ako da, zašto?
AO: Koristimo ovu zastavu, jer je dio naše tradicije. Odlučili smo se da je zadržimo, kao što smo već rekli, jer nas je dovela do sadašnje ideje. U principu, UUA je napredovala iz iste ideje koju mi danas zagovaramo – stvaranje besklasnog društva, javno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, slobodu i jednakost svim nacionalnostima, demokratiju, borili su se protiv eksploatacije, diktature, imperijalizma i šovinizma.
Zahvaljujući razlikama, mi smo poboljšali ideju, kroz zahtjev za uništavanje podjele rada i proizvodnje robe, odnosno ideju direktne demokratije. Inače je nemoguće izgraditi besklasno društvo. Iako UUA nikada nije shvatila te detalje, i nikada nije čula za njih, još uvijek držimo da su dobar primjer i važan za prekretnicu razvoja socijalnih oslobodilačkih pokreta u našoj zemlji.
RD: Za kraj, povodom nedavnih sukoba između anarhista i Slobode, recite nam nešto o okupiranju zgrade lavovske regionalne državne uprave. Kako se to sve desilo i zašto ste stali?
AO: Mi smo zauzeli i održavali drugi sprat zgrade. Sljedeći dan, poslanici regionalnog vijeća, kojeg većinom čine članovi Slobode, odlučili su da napuštamo zgradu. Mi smo odbili tu odluku i ostali u zgradi. Tada nije bilo nikakve reakcije, ali su nekoliko dana na naš sprat došli poslanici ponovno, dok je većina naših ljudi bila na sastanku. Naravno, dobili su otpor sa naše strane i bili zarobljeni na trećem spratu. Onda smo puštali jedno po jedno i kasnije su prestali da nas smaraju.
Međutim, sutradan su postigli napredak u drugom pravcu – nagovorili su samoodbranu, organizirane ljude i većinu prisutnih, da napuste zgradu. Mi i naši saveznici smo ih pokušali uvjeriti da ostanu i održali konferenciju za novinare na tu temu – što su i uzeli kao oružje protiv nas, jer su novinari bili podmićeni od strane zamjenika regionalnog vijeća – i objavili plan za izgradnju organa direktne demokratije. Na naš poziv se ljudi nisu odazvali i napustili su zgradu. U skladu s tim, nije bilo smisla da ostanemo tamo. Umjesto da sjedimo u praznoj zgradi, odlučili smo da radimo na realizaciji drugog plana u Lavov regiji.
RD: Hvala vam još jedno. Imate li šta dodati?
AO: Hvala i vama. Možemo samo da dodamo da je vaša organizacija služila u mnogo navrata nama za primjer. Posebno na nas je uticao vaš drug i član Nikolaj Dedok. Želimo mu brzo puštanje iz zatvora i drugim zatvorenicima, također.
