Buržujsko-demokratska revolucija i slobodarski socijalisti

lvov
Lavov: Barikade u Gradskoj upravi.
(foto: http://lenta.ru/articles/2014/01/26/lemberg/)

Prije nekoliko sedmica, tokom predavanja i diskusije o Prvoj Ruskoj revoluciji (1905-1907.) na kojoj sam prisustvovao, raspravljalo se o toj temi kao omjeri socijalista u građansko-demokratskoj revoluciji. Ova tema se iznenada ponovno pojavila tokom nedavne rasprave dešavanjima u Ukrajini na raznim forumima.

Buržujska-demokratska revolucija je masovni ustanak protiv autoritarne diktature ili monarihje. Ustanak koji je imao višeklasni (mnogo-klasni) karakter. U njima su sudjelovali, u najširim slojevima, radnici, ali ne sami, već sa predstavnicima malih ili srednjih preduzeća, i poneka, uz podršku opozicije za velike firme. Iako je u tom procesu bilo mnogo socijalnih parola, sveukupni cilj protesta je bio uspostava demokratije, sistem “poštenih izbora”, parlamentarizma.

Takva revolucija se nije desila u feudalnim ili ne u čisto feudalnim zemljama. Ni u Francuskoj 1789., ni u Evropi 1848, a kamoli u Rusiji 1905., nije bilo čisto feudalno društvo, naprotiv, tamo je postojalo suprotno razvijeno tržište, velike i male firme, inustrija, i ove zemlje su bile uključene u transatlantsku trgovinu. Zajednička osobina svih različitih društvenih sistema. Društveno-politički i ekonomski sistem izgrađen u brojim istočno-evropskim i azijskim zemljama je vrlo sličan kasnim apsolutističkim društvima u 18-19. vijeku. Nije bilo sasvim jasan feudalizam ili čistim feudalizam. Ponekad stručnjaci nazivaju ovaj sistem ilegalnim feudalizmom (Kaningem, Haritovič). To nije feudalizam kao u srednjem vijeku. Specifičnosti takvog sistema je drugo. Najveća preduzeća i imovina koncentrisana u rukama kraljevske porodice (nekada je to bila ‘porodica Jeljcinova’, sada govorimo o ‘porodici Janukovič’), sve profitabilne firme su od napadača, u suprotnom slučaju ti napadači, povezani sa porodicom, plaćaju naknadu. Vladina pozicija se kupuje i prodaje, ali sistem praralelnog kraljevskog dekreta bilo koja osoba može u principu birati i poslove i kupovinu boljeg položaja, i privatno vlasništvo i slobodu i život. Sloboda govora i okupljanja ne postoji – vlada stvara policijsku državu koja pomoću palica i metaka objašnjava kako se voli domovina i kralj.

Stoga niko nezadovoljan nije uključen u porodicu i njegov birokratski ili imovinski društveni sloj, od radnika do dijela poslovanja, kao što je bilo i za vrijeme Velike Francuske revolucije. Privilegije i feudalna prava? A šta je porodica Jeljcin ili donski klan Janukovič? Ili, u nedavoj prošlosti, tikritski klan Saddama Husseina[1]? Ili alawitski klan sirijskog predsjednika Assada (saradnika sa najbogatijim porodicama sunita)? To su ljudi koji imaju stvarne feudalne ili kvazi-feudalne povlastice. Ako jednom uđeš u određeni klan, koji je povezan sa vašim porijeklom ili vrstom regionalne skupine, nemate nadležnosti, ali imate hrpu privilegija, uključujući i pristup svim posjedima, pravo na poslovanje, monopol, vlastitu (ili kupljenu) javnu dužnost, dobivanje subvencije iz dvora za svoju firmu itd.

Sve u svemu, mnoge zemlje Azije jako podsjećaju na savremenu Istočnu Evropu. Kada je sitem u krizi, što se obično povezuje sa ekonomskim problemima, nezadovoljstvo postaje rašireno i omogućuje povezivanje različitih društvenih slojeva. Radnia, privremeno zaposlenih, učitelja, liječnika itd. nezadovoljnih položajem, rastom cijena, nezaposlenosti, policijske samovolje i korupcije. Mali poslovi ograničeni nedostatkom slobodne trgovine, stalnim službenim i neslužbenim nametanjima, povećanjem poreza i ucjene od strane vlasti. Velike firme koje nisu u vezi sa vladajućom porodicom će finansirati revoluciju ili dio pobunjenika, pokušavajući iskoristiti pobunu za preraspodjelu imovine i proboj na vlast. Sve ovo nam je vrlo poznato. Zajedno sa rastućim cijenjama i policijskim bezakonjem, jednih od glavnih razloga za nezadovoljstvo velikih biznisa u Ukrajini – zabiranje porodice Janukovič (pomoću administracijskih resursa) u nekretnine i javne pozicije, prethodno kupljene od strane bogatih. Naravno, savremene zemlje Istočne Evrope i Azije nisu identične staroj Rusiji i Francuskoj u 19. stoljeću, ali u istoriji nikada ništa nije bilo u istoj formi.

S druge strane, buržoasko-demokratska revolucija nije bila tako “čista”. Uvijek su se embrijoni budućih drušvenih-klasa uključivali u narodne pokrete. Buržujsko-demokratska revolucija može osigurati relativnu slobodu govora i okupljanja, plus ona – ne manje, već mnogo važnije, omogućuje zaposlenicima da steknu iskustvo borbe i samoorganizacije, što može biti od koristi u budućnosti. Kako sam već rekao, u egipatskom restoranu konobar je odgovorio na pitanje jednog od mojih prijatelja o egipatskoj revoluciji: “mi ćemo se pobuniti protiv svih vlada i smaknuti sve, dok ne počnu raditi ono što nam odgovara”. Poslije 5 000 godina depotizma, to je ogroman korak naprijed! Štoviše. U svakom proširenom obliku koherentnog pokreta može se dovesti do uspostave zajedničkog kolektivnog vlasništva i direktne demokratije u svim sferama života, na teritoriji i u proizvodnji (ako Maidan/Tahrir smaknu vlast dva puta godišnje, što nam je potrebna vlada – zašto ne stvoriti narodni Maidan i izvršni odbor koji će izvještavati o sastancima). Potpuno odustaje od liberalnog sistema, bužujskih stranki i lidera, radnička klasa počinje da se kreće ka novim, socijalističkim ciljevima, ali je to dugotrajan proces koji može trajati godinama i desetljećima.

Dakle, šta u takvim slučajevima socijalisti mogu da učine? Strogo gledano, postoje dvije mougće poticije:
Prvu poziciju prenosi kirill_priv [http://kirill-priv.livejournal.com/]: “Lenjin je 1905. bio itekako svjestan da mase u ovom trenutku nisu bile spremne za socijalizam (što bi on pod tim u to vrijeme razumijevan; nemilosrdno bi ismijavao svakoga ko bi rekao da su oni ‘spremni’), ali iz tog slučaja slijedi: “ako je tako, potrebno se je pripremiti; buržujsko-demokratska revolucija? mi bi trebali biti u prvom planu njene avangarde; u buržujskoj revoluciji, marksista je prvi na mjestu”.” Treba dodati da je slučan stav 1905. godine iznjela i druga partija socijalista-revolucionara (esera).

Druga pozicija – odnosno pozicija ekstremista i anarhista – pristaše socijalističkog samoupravljanja (direktne demokratije) i borbe za samoupravni socijalizam sada i ovdje, sastoji se od sljedećeg: direktan rad buržujske revolucije ostavlja na čovjeka i društveno-politički pokret u potpunosti određene tragove, što u brojkama buržujske-demokratije ostavlja posljedice – ideološke, organizacijske i političke. Sjedeći u parlamentu, socijalist više nije socijalist, već samo parlamentarno mjesto koje podrazumijeva uključenost u upravljanje/iskorištavanje radnika, lobiranje sistema itd. Međutim, to ne znači da u revoluciji ne treba učestvovati, čak i ako je vrlo daleka od direktne borbe za socijalizam. Prvo – sloboda govora, okupljanja i prosvjedovanja je važna za radnički pokret. Drugo, možete se boriti za socijalizam, sudjelovati u pokretu, promovirati ljevicu i pokazati primjerom, riječima i djelima da je slobodarski socijalizam mega dobar. Naši zvučnici su najglasniji tu, naši vojnici su dobri borci na barikadama, tu je naše društvo najčešće kolektivno-upravljano i radi zajedno sa svemirom itd., u ovisnosti od sposobnosti i temperamenta sudionika. Maksimalisti i anarhisti (neki vjeruju da se socijalna revolucija može osvojiti sada, drugi sumnjaju u to) za razliku od Lenjina, “ne vide previše problema, već samoAli pripremaju mase za socijalizam, idu drugim putem, ali samo kroz praktično sudjelovanje u pokretu za slobodu i svojim primjerom”.

Ali moramo imati na umu da je realni život komplikovan i da je buržjusko-demokratska revolucija – sam po sebi dug i prljav proces. Svi takvi pokreti ne mogu odvesti u pobjedu, već poraz. Oni se mogu smjenjivati i odgađati nastup kontrarevolucije, koja će za par godina počistiti čitav politički prostor (usput, taj faktor često pobuđuje socijaliste da učestvuju u revoluciji). Ili, čak i ako pobjedi, revolucija može dovesti do krajnjeg nezadovoljstva ljudi: giljotine svih političkih protivnika sa lijeve i desne strane, Kromvelj je ubio pola miliona Iraca. Nacionalizam je također zamišljen kao dio buržujske revolucije. Na žalost (ili možda na sreću), istorija nikome ništa ne garantuje. Ali i dostignuća i uspjesi revolucija se također mogu dovesti u pitanje. Bez Francuske revolucije ne bi bilo Pariške komune ili moderne Francuske, gdje ljudi još uvijek imaju određena građanska i socijalna prava.

***

[1] Tikritski klan Saddama Husseina – diktator okružen svojim rođacima, prijateljima i sunarodnjacima iz iračkog grada Tikritu, kontrolisao je sve ključne položaje u državi i imali su niz imovinsko-pravnih (neslužbeno) privilegija.

Izvor: http://shraibman.livejournal.com/981336.html

This entry was posted in General. Bookmark the permalink.