Nakon boravka na području Ukrajine nekoliko mjeseci u centru razvoja revolucionarnih događaja, interakciji sa – ne samo običnim stanovništvom na Majdanu, već i sa ne-stranačkim grupama, okusio sam njihov jednostavan način života, kao i direktno sudjelovanje u sukobima – zbog toga želim podijeliti svoje viđenje i napraviti kratku analizu. Ona je napisana uglavnom zbog drugova iz drugih zemlja, ali i nekih Ukrajinaca, međutim, materijal podoban za njih će se spomenuti nešto kasnije. Odmah da budem jasan što se tiče zasebne strukture naših kolega iz Lavova, o njima ne mogu pričati, ali sudeći prema informacijama, oni su djelovali uspješno i postigli bolje rezultate nego ljevičari iz centralnih i istočnih krajeva. Dakle, prvo i najvažnije, po mom mišljenju, je problem ljevičarskog podcjenjivanja dešavanja.
Početak interesantnih događaja na kijevskom Majdanu je bio kada su mirni studenti pretučeni. Tada se u čitavoj Ukrajini okupio veliko broj ljudi koji je postavo krajnje radikalan i tako nije imao jasnog vođu niti ideološku pozadinu. Ljevičari su u to vrijeme na Majdanu bili apsolutna manjina i, u najboljem slučaju, su bili usredotočeni na spontane nestrukturirane riot jedinice.
Atributi i zastupanje u velikom broju su bili potpuno desni i, kao posljedica toga, reputacija samostalnih radikala je bila okupirana potpuno i čvrsto, a tako je i do dana današnjeg. Stoga, većina kasnijih argumenata lokalnih ljevičara se razlila u “desnu revoluciju”, “dominaciju nacista” i prigovarali su — sa svojih trosjeda, kućni eksperti, koji ili nisu čvrsto riješili da direktno stvaraju realnost, ili su barem pokušali nadoknaditi i priznati da su pogriješili u procjeni situacije.
Pozicija, takozvanih, anarhista i ljevičara je bila reakcionarna i pro-patriotska, općenito smiješna. Zbog evaluacije sadržaja medija, dostupnih u njihovim udobnim domovima, bilo je malo adekvatne stvarnosti. Dakle, sve u svemu, sva ta braća su vodila samo internet rat i sposobna su samo u takvim udobnim situacijama. Generalno, iskustvo komuniciranja sa ljudima na Majdanu i u centralnoj Ukrajini, pokazalo je da su mnogi ljudi prirodni anarhisti, koji podržavaju narodnu vlast i samoupravljanje pod sloganima i vodstvom nacionalista tipa slobode i SS samo zato što je ideološko polje bilo u potpunosti bez ljevičarske borbe.
Dakle, moj prvi zaključak: ljudi koji su nam bliski po životnim pozicijama, većinom su bili usmjereni prvenstveno na bilo koju organizaciju (i ne) radikalnu. Prosvjednici su, neovisno od manifesta / ideologije / ubijeđenja, djelovali zajedno i ostavljajući svoj život, razumjeli, da se ne mogu povući nikuda. U tom kontekstu, posjećivanje i razgledavanje ljevičarskih grupa je, u najboljen slučaju, bilo djetinjasto i nije ulijevalo povjerenje.
Druga velika greška: potpuni izostanak proaktivnih operativnih akcija koje su zadovoljavale realnost situacije. Jasno je da su mirni skupovi vektori za neke ljude. Međutim, provođenje akcija protiv nasilja ili miroljubivi način rješavanja sukoba sa vladom, kada je narod ljut i strastven na Majdanu, je oksimoron. Na kraji, mi – ljevičari i anarhisti – i ustupci i dogovori sa vlasti su za nas morali biti ili neprimjereni, ili krajnja metoda rješavanja socijalnih problema. Otuda i ekstremne nepopularne i malobrojne akcije.
Dalje, nakon sukoba u ulici Hruševskoho, postalo je jasno da su anarhisti sudjelovali u tim dešavanjima, vođeni spontanim aktivnostima. I, iako je već od kraja akcije bilo jasno da će se sav radikalizam pripisati isključivo nacistima, i da se nužno ograditi od njih, većina je čekala nove sukobe i razmišljala o lokalnom bjesnilu u istom duhu.
U isto vrijeme, kada je došlo do žestokog strukturiranja, izabrani su savršeno neodgovorni ljudi i drugi kadrovi za kaljanje odnosa javnosti — u najboljem slučaju, mi bismo pokušali da se pridružimo u ovom zajednočkom protoku i nije sve najgore prošlo. U najboljim momentima, kada su se mogle uzdrmati pozicije SS-ovaca, kao jedinih radikala, većina nije i razmišljala o tome. Kao činjenica, u momentu sudara na Institutskoj, strukturiranje je tek počelo, međutim, borbene aktivnosti anarhističkih grupa još uvijek nije bilo moguće.
Sada, kada ljudi više ne vjeruju stranačkoj opoziciji i uspostavljenoj strukturi, SSovci su dobili na popularnosti zbog antivladine radikalne pozicije, ljevičari su se sasuli u formalnu strukturu i djeluju za tuđe političke bodove. Prije 2 mjeseca su mogli biti aktivni i uroditi plodom, a sada samo jačaju poziciju u novoj vladi. Kratki zaključak je stoga, naravno, teško napraviti.
U početku – za ovakve događaje treba postojati grupa, koja predstavlja obučenu (i idealno – snalažljivu) silu. Kako su to radili desničari – pripremali mlade ljude u vojno-patriotskim organizacijama, organizovali sportske kampove i druge stvari. Na temelju toga su već ili pokušavaju napraviti svoju javnu liniju (ako to dopusti masa) ili ako je grupa mala – pokuša vezati alternativne i radikalnije akcije. U svakom slučaju, kada god ljevičari, a posebno nas anarhistička istorija tome uči, sklope dugoročne saveze sa ideološkim protivnicima, sve se to završi na našu štetu.
U međuvremenu bi željeli vidjeti napadnutu zgradu Ministarstva obrazovanja. U početk je izgledalo kao pristojan prijer prosječnog inicijativnog poteza koji bi mogao studentima i ljevičarima dati ne samo karakter radikalne sile, kojom bi se smatrali, već i u cjelini bi im pružio uporište u glavnim administrativnim zgradama za organizaciju akcijskih timova za daljnje akcije.
Ali, zahvaljujući apsolutnoj lojalnosti svim službenicima ministarstva, straha da se poništi sporazum i čitava pacifistička atmosfera, sastavljenu na osnovu MON-a, studentske grupe nisu uspjele da drže zainteresovanim ljude za okupaciju. Međutim, na temelju tih akcija su ipak uspjeli organizovati ljude koji su sudjelovali spontano od samog početka, što je prednost, iako sa nekoliko zakašnjenja.
Treća greška (moje mišljenje) — nedostatak materijalne baze. Ljevičari, za razliku od većine drugih struktura, u složenim situacijama ne mogu računati na finansiranje, kako su novčani tokovi postavljeni pod kontrolu “vođe pokreta otpora”. Računati na finansiranje od strane drugova, oslanjati se na solidarnosti nije baš najbolja, po mom mišljenju, mogućnost.
Tema prosjaka i beskućnika je mnogo puta bila podignuta, a naše kolege su proteklih godina ponudili vrlo trivijalna rješenja za ove probleme: različite vrste otuđenja osiguravaju proizvodne djelatnosti revolucionara. Pitanje nabavke materijala u takvim situacijama treba biti prioritet, i biti sposobni za to da se uključi i način koji je kriminalizovan. Nevjerovatna kratkovidnost lokalnih ljevičara, studenata, pa čak i organizacija leži u tome da ne samo da nisu koristili eksproprijaciju, već su i osudili takve akcije.
U zaključku, želim se zahvaliti svim našim drugovima koji su se pokušali pridružiti ili se pridružili sveukupnim aktivnostima i direktno se uključili u akcije i rizikovali svoje živote, zdravlje i slobodu. Glavna stvar sada je puna analiza događaja i identificiranja grešaka. Masa koja je dovela do takve neučinkovitosti i nemoći anarhiste i nesistemske ljevičare u realne, dovela je i do optimalnog širenja ideja i prakse u masi.
Жора-Могила (Slobodni turista)
