Anarhizam u građanskom ratu

Ponekad se iz daleka vidi bolje. Ja nisam nikakav stručnjak za Ukrajinu, u toj zemlji sam bio samo 3 puta u posljednjih 8 godina. Prijatelja i poznanika tamo imam maksimalno 20. Ipak mi je brzo postalo jasno da je kriza građanskog rata vrlo moguć scenarijo. Ali su svi moji poznanici iz Ukrajine uvijek tvrdili da je to nemoguće, bez obzira na razlike između Istoka i Zapada, da niko ne želi da se međusobno ubija. Bili su uvjereni da Ukrajina ne može biti Jugoslavija. Svi oni imaju poznanike, prijatelje i voljene osobe i na zapadu i na istoku, ruske govornike i ukrajinske govornike. Ali, kada ti prvi put misliš o tom ljudima, osjetiš ih previše blizu, i ne vidiš mehanizme koji dovode do neprijateljstva i rata u većim razmjerima.

wU3aWb5DIeg

Za rat nije potrebno lično neprijateljstvo, potrebni su prije svega geopolitički i/ili finansijski interesi. I u Ukrajini su geopolitički interesi mnogo veći nego u Jugoslaviji. U Jugoslaviji nije bila u toj mjeri strateške važnosti, kao u Ukrajini. Ali, ako želite antagonizirati i provocirati rat, biti će prisutni i relativno mali etnički sukobi i to je djelo prosto. Nekoliko premlaćivanja, ubistava i otmica, i sve gotovo. I sada u Ukrajini počinje građanski rat.

I čini mi se da ukrajinski i ruski anarhisti nisu bili spremni za ovakav tok dešavanja. Pitanje podržavanja ili nepodržavanja Majdana se temeljilo na činjenici da li je alternativa išta bolja od Janukoviča. Opcija da će Rusija reagovati na pobjedu Majdana namjernim izazivanjm konflikta, i pri tome izazivati građanski rat, nikome nije bila ni na kraj pameti. I ako je Rusija glavni pokretač i dobavljač oružja i kadrova, Zapad nije mnogo bolji, jer gleda samo sa tačke glediška kijevske vlade i ispituje kretanje istočne Ukrajine isključivo kao ruske marionete. Oružano krilo “federalista” je, nesumnjivo, ono što jeste, ali se ono nije moglo samo pojaviti, da nije bilo masovnog nezadovoljstva i masovnih protesta protiv nove vlade u Kijevu.

Sumnjam da je građanski rat bio cilj Kremlja — on je samo htio da poljulja brod, kako bi se Kijev smirio sa odcjepljenjem Krima. Ali je, sada, nažalost, situacija otišla i van kontrole Kremlja i on možda može sada da pošalje svoju vojsku kako bi ispunili svoja obećanja “federalistima”.

Kijev je već zaboravio “posljednje ultimatume” i najavio toliko nepostojećih “antiterorističkih operacija” da svi shvataju da njihove borbene jedinice nisu spremne. Tamo gdje ta vlada upravlja, rezultati su obično tragikomično. To jeste, vlada razumije da je uspješan ishod širokih razmjera građanskog rada pod sumnjom. Ali, oni također znaju i da rat nije savršen, te da može konsolidirati novu vladu, a sva obećanja Majdanu može zaboraviti. To jeste, na kraju, obje strane znaju kakvu korist može donijeti rat širokih razmjera, pored činjenice da se u početku takav ishod nije tražio.

PODJELA ANARHISTIČKOG POKRETA OKO MAJDANA

U odnosu na događaje na Majdanu, anarhistički pokret se podijelio na 3 strane. Prva grupa je ona čiji su doprinost bile ogorčene izjave na internetu “protiv obje strne”. Te grupe, koje nećemo ovdje imenovati, su u osnovi željele da se drže daleko od svih procesa, i samo promatraju i sude im sa strane. Ovu strategiju, i sklad uma koji ju motivira, sam opiso u svom članku “Revolucionarna ograničenost” prije tri godine. Ti ljudi su napravili vrlinu od nedjelovanja, i njihov glavni cilj je ne sprovoditi društvene promjene, kako bi izbjegi “prljanje” u procesima. I kao i uvijek u bilo kojem procesu koji uključuje bilo gomile liberala, bilo nacionalističke mrženje, bilo strašne staljiniste, bilo bilo kakve druge loše ljude, oni ne mogu sudjelovati u tome, već samo mogu ostati kod kuće i na internetu pisati izjave kako je sve loše, u velikoj mjeri o tačnom, ali uglavnom o banalnom i ničemu.

Druga grupa su oni koji su bili inspirisani riot pornjavom kijevskih događaja i koji su se divili antipandurskom nasilju, ne razmišljajući o tome u čiju korist su se angažovali. Neki antifašisti su u ime čitavog “narodnog jedinstva” prijetili nasiljem tim anarhistima koji su barem umjereno kritikovali Majdan. Većina ljudi u ovoj kategoriji su samo ljubitelji borbe sa policijom, bez intelektualnog prizvuka, ali je bilo i onih koji su pokušali Majdanu dati izmišljenu slobodarsku komponentu, identificirajući “vijeća” Majdana sa radničkim vijećima revolucija XX stoljeća, ali dovoljno mrginalizovane tvrdnje koje su također pridavali Majdanu.

Ali su se u suštini ti ljudi prepustili želji za akcijom, koja može biti vrlo štetna, ako imamo zablude o tome da je na Majdanu bila “direktna demokratija” koja se proširila na širu publiku. Da, u nekim slučajevima, političari su bili prisiljeni popustiti od svojih odluka pod pritiskom gužve na Majdanu, ali je to daleko od direktne demokratije još uvijek. Masa na trgu nije direktna demokratija. Direktna demokratija uključuje javnu kontrolu svih koraka u procesu donošenja odluka o pripremi i sprovedbi rješenja za dnevni red nakon usvajanja njihovog projekta. A budući da hiljade ljudi ne može raspravljati zajedno jednovremeno, trebalo se podijeliti u grupe afiniteta, da svako donese vlastite odluke i onda se djeluje zajedno. No, na Majdanu su većinom strateške odluke donosili u hladu, i običnim učesnicima ponudili samo sprovedbu tih odluka ili funkcija podrške protesta, bez stvarnog sudjelovanja u pripremi rješenja. Pa i takvi populistički zahtjevi, kao zahtjevi kijevskog Majdana, oligarsi su naplatili u “desetini” i prilično je to spalo na ncionalno-populistički diskurs, za realnu eksproprijaciju vlasti koja nije ni blizu.

No, glavni problem Majdana nije ni u nedostatku socijalnog progama, ni u nesavršenosti direktne demokratije, već u tome što je narodu oni uopšte nisu bili potrebni. Bez obzira koliko puta to ponovili, oni ne žele novu 2004. godinu, novu Timošenko, ali su se sada odlučili da su im Porošenk i Kličko bliži nego “nastavak gozbe” i “Desni sektor”. U želji da se vrate “mirnom životu”, kakav je bio, bez žrtava, koji su trebali dovesti slučaj do kraja. Predstavnička demokratija, to je stvarno hidra, kojoj kad odsječeš glavu, narastu dvije takve. Ali revolucionarni ogorčenici predlažu da se uopšte ne sječe glava, jer je to sigurno mrtvi kraj ceste.

Usput, zastrašujuća predviđanja “revolucionarnih ogorčenika” i “prinicipijelnih antifašista” povodom fašista su se pokazala u krivu. Fašisti imaju vrlo malo stvarne vlasti, sada svoju istorijsku ulogu prosto sprovode neoliberalne reforme o zahtjevima MMF-a i EU, to jeste, smanjenje penzije, povećanje cijena za plin, stanovanja i sl. Unatoč svojoj slavnoj tradiciji, ukrajinski fašisti su se pokazali samo kao jurišnici liberalizma i lišeni sposobnosti za promicanje svojih vlastitih ciljeva. Postoji velika vjerovatnoća da će Sloboda sa takvim obrascem sama sebe diskreditirati, i to je dobro. Ali su anarhisti, da su bili pažljiviji, mogli biti u poziciji fašista: to jeste, nakon ogromnog truda su mogli pomoći potpuno drugim ličnostima da dobiju vlast. Tokom Majdana su mnogi anarhisti zavidjeli Desnom Sektoru, ali se ispostavilo da im se nema na čemu zavidjeti.

Nakon pucanja na Majdan, “neutralni posmatrači” su diskreditovali kijevske anarhiste u potpunosti. Da nakon toga radnici (ili tačnije, narod, tj. radnici zajedno sa buržujima) nisu bili u stanju svrgnuti režim, oni bi u potpunosti izgubili samopouzdanje i pali bi u letargični politički san po uzoru na Rusiju i Belorusiju. To jeste, nakon oružanog napada je bilo potrebno osloboditi se od vlasti, bez obzira na to što je ona biti zamijenjena. U takvom položaju su se našli i anarhisti. Anarhisti u Kijevu nisu predstavljali značajnu silu, ali i dalje nisu ostali sa strane.

I zaključujemo trećom pozicijom, “centralna struja” anarhističkog pokreta, između bezumnog akcionizma i “neutralnog” internet lupetanja. Ova pozicija je realno razumijevanje potpunog izostanka pozitivne komponente na Majdau, ali sa razumijevanjem da se nešto treba uraditi ili će biti još gore. To je pozicija razumnog i realnog anarhizma, koji razumijeva svoju odgovornost u pokretu i društvu.

OGRANIČENO ANARHISTIČKO UČEŠĆE

Najbolja anarhistička postignuća tokom dešavanja u Kijevu su bila sudjelovanje u okupiranju Ministarstva obrazovanja (bez obzira na njegov tragikomični kraj) i provjere u ukrajinskoj Migracijskoj službi 25. februara. Anarhisti su također pokušali učestvovati i na Majdanski dnevni red u cjelini. Najbolje je uspio u Harkovu, gdje je Majdan bio relativno slab, ali je pretrpio manje nacionalističke zaraze.

U ovakvom slučaju postoje 2 problema: prvo, što možete pomoći dolasku na vlast, te tako postati živi dokaz uzaludnosti radikalnog protesta. Drugo, možete se biti uključeni u sukob. Uostalom, kada je Antimajdan u Harkovu napao Majdan, oni su napadali “banderovce”, “NATO” ili “EU”, a nikako anarhiste. Ali, pošto su anarhisti došli na Majdan, bježanje u takvim situacijama bi bio čisti kukavičluk i izdaja, i anarhisti su bili prisiljeni da se bore sa liberalima i fašistima. Ne želim da osuđujem harkovske anarhiste, koji su napravili najozbiljniji pokušaj anarhizma u Ukrajini zbog onoga što se desilo, ali to vjerovatno nije ona borba kojoj su oni težili.

Međutim, postoji tačka u kojoj dezertiranje postaje nužnost, a to je tačka građanskog rata. Još je prerano dati konačnu ocjenu anarhističkom učešću na Majdanu, ali Majdan više ne igra u građanskom ratu. Sada se masa postepeno pretvara u policiju i vojsku, a molotovljevi kokteli se zamjenjuju automatskim puškama i spontanost vojnom disciplinom.

“Borotba” i neke pristalice “Lijevog fronta” tvrde da oni rade na Antimajdanu isto ono što su anarhisti radili na Majdanu — tj. da pokušavaju napraviti socijalne proteste. Ali na Antimajdanu nema čak ni iskrivljene strukture direktne demokratije, oni su vrlo brzo napravili vojnu organizaciju, koju vode uglavnom umirovljeni panduri i rezervni oficiri. Nije bilo masovnih demonstracija, samo su se licitirali na vojnu silu i oružje, kojima ih opskrbljuje Ruska Federacija. I ne čudi, prema ispitivanjima javnog mnijenja, čak i u Luganskoj regiji, nema više od 24% podrške oružanom okupiranju zgrada, a oružano okupiranje upravnih zgrada je još manje popularno. Dakle, na masu nisu ni mogli računati.

Ako je Majdan u suštini liberalno-nacionalistički protest srednje klase, uz podršku buržuja, onda je Antimajdan kontrarevolucija u čistom obliku. Ne može se poreći da na Antimajdanu ne trebaju grassroots elementi koji mogu pokušati agitirati, ali aktivno sudjelovanje i podrška ovog pokreta, kako to čine Borotba, Lijevi Front i Boris Kagarlickij, je pozicioniranje šovinizma. Na Majdanu je bilo smisla učestvovati zbog bitki sa Berkutom i plaćenicima. Borba običnih učesnika na Antimajdanu nema nikakvog smisla.

Prema istom istraživanju, naoružane separatiste u istočnoj Ukrajini podržava samo oko 12% stanovništva, Kijev podržava 30% , a 58% je protiv obje strane. U građanskom ratu se anarhisti moraju kladiti na tih 58%, pozivati na suzdržavanje. Ako se uticaj anarhista nekim čudom poveća, oni bi trebali organizovati trupe protiv obje strane. U mnogim slučajevima, nenaoružani građanski neposluh pomaže izbjegavanju žrtava na istoku, i bez njega bi rat širokih razmjera počeo znatno ranije. Ovaj pokret građanskog neposluga anarhisti moraju podržati, ali on mora bude protest jednako i protiv “federalističkih” i protiv vladinih snaga.

Ako Rusija bude i dalje reagirala i grabila istočnu Ukrajinu ili Ukrajinu u cjelini, treba se uzeti primjer anarhističkih grupa otpora tokom Drugog svjetskog rata — prevenstveno u Italiji i Francuskoj. U takvim okolnostima, glavni neprijatelj je okupator, jer on brzi postavlja veliku većinu stanovništva protiv sebe. Ali, također se treba težiti ka maksimalnoj samostalnosti ukupnog pokreta u nacionalističkom smislu, jer savez sa nacionalističkim otporom ne dopušta da se proširi anarhizam i sprovede socijalni otpor.

Ako je podjela anarhista povodom Majdana tužna, podjela socijalista je očekivana i neminovna. To što su u Harkovu Borotba i anarhisti bili na suprotnim stranama barikada je bio samo uzorak. U bivšem Sovjetskom Savezu 99,9% ljevičara je uvijek podržavalo šovinizam i imperijalizam pod sloganom “jedinstva sa narodom”. Anarhisti su odavno napustili “lijevi” identitet i nemamo ništa zajedničko sa tim ljudima. Ali, anarhistima iz inozemstva je, nažalost, lakše manipulisati sa čarobnim riječima i mnogi postuju dezinformacije Kagaplickog na tviteru.

Ono što se desilo u Odesi je tragedija, i vjerovatno će ubijanje ljudi u Domu Sindikata poticati na nasilje. Oni koji su bacali koktele morali su znati posljedice svojih djela — a da li su Dom zapalili majdanovci ili antimajdanovci, još nije sigurno. Ali, ako se građanski rat bude širio, ove smrti su samo početak. Sa obje strane će se smrti množiti, kao i među onim ljudima koji žele samo najbolje svojim milijima i svojoj zemlji, ali jednako mrze sve vlade i oligarhe. I još će biti takvih žrtava, ali naivni ljdui će se pod pritiskom priključiti jedno strani. A mi se moramo oduprijeti tom pritisku.

Ako se radi o buržujskoj revoluciji koja dovodi na vlast druge oligarne, možda i vrijedi disati suzavac, dobiti batine ili primiti gumeni metak, ali za dobrobit buržujskog rata između dvije frakcije ne vrijedi ginuti. Ovo nije Majdan, ovo je nešto drugo.

Krv anarhista (i općenito ičija krv) se ne treba proljevati za takvo ludilo!

Autor: Antti Rautiajnen

This entry was posted in General. Bookmark the permalink.