Februarska revolucija 2014. godine u Ukrajini i protiv nje usmjerena ruska intervencija znači kraj epohe Restauracije, ulazimo u 1991. godinu i početak novog ciklusa revolucija i ratova.
Zagušljiva noć reakcije, grobarska stabilnost, svemoć majstora života – službenika, kapitalista i policajca nemoćni i bespomoćni narod tuče do uvjerenja da se “ne mogu cijepat drva s nožem”[1], promovira gospodare života i njihove dupelisce da se “granica na revoluciji iscrpila”,- i sve se to raspršilo na barikadama u Kijevu. Buntovni ljudi u Kijevu, kao što su nekada ljudi u Parizu i Petrogradu, su pokazali da nam šefovi i policajci izgledaju svemoćno, samo zato jer smo na koljenima pred njima. Potrebno je ustati na noge, uključiti se u bitku, ne štedjeti život dok se njihova vlast ne srušit. To je lekcija koju je revolucionarna Ukrajina dala, još uvijek pod jarmom obnove Rusije. Za tu lekciju će ruski radnici biti zahvali svojoj braći u Ukrajini.
Da, Februarska revolucija u Ukrajini nije bila proleterska i nije bila socijalistička. To je narodna, buržujsko-demokratska revolucija. To bi bilo veliko, da je bila stvarno revolucija u svojoj prvoj fazi. Protiv režima pohanata[2], protiv dominacije “Porodice”, protiv oduzimanja svega i svačega od strane Janukovičevog klana – to je ujedinilo narod. Ujedinilo je sve klase sa različitim i sukobljenim interesima. Složeni dio oligarha (Porošenko), nesretni što “Porodica” cinično nasrće na njihov dio kolača, ujedini su male i srednje poduzetnike, nezadovoljne monstruoznom korupcijom i domincijom službenika, ujedinili samozaposlene, radnike i nezaposlene koji su se pobunili protiv nepravde, siromaštva i deprivacije. Zajednički nazivnik njihove borbe je bio borba za demokratiju, za vladavinu naroda, za pravo naroda da odlučuju o svojoj sudbini. Nezadovoljni tom činjenicom, lijeve grupe, koje fantaziraju o “čistoj” i “ispravnoj” proleterskoj revoluciji, koji su očekivali da će nešto probiti iz vedra neba, u zemlji sa uništenom tradicijom klasne borbe, su samo pokazali svoju potpunu političku impotenciju. Oni maštaju o budućnoj revoluciji, skrivajući se – u udobnosti i praktičnosti – od ove revolucije.
Da bi pronašli svoj izgovor, oni pišu o dominaciji fašizma na Majdanu i o nacističkim pogromima. To je laž. Među stotinama hiljada sudionika revolucije ne dominaraju fašistički ili demokratski osjećaji. S tim treba uzeti u obzir da su, kako imaju zajednički nazivnik, prisiljeni na sve načine biti dio onih koji su uključeni u organizaciju revolucije i grupe – od ekstremne desnice do krajnje ljevice.
Veliku ulogu u revoluciji su odigrale nacionalističke organizacije – iako ne preuzimaju sve zasluge (iako su borci ‘Desnog sektora’ zbog svoje hrabrosti i energije, bez sumnje, obezbijedili svoje mjesto u revoluciji). Ljevičarski pokret je pokazao ubogo i osuđeno ludilo na savremeni “ljevičarski pokret”. Da su 1. decembra na juriš na Bankvoj krenuli momci, ne iz desnih grupa, već iz ljevičarskih; da su lijeve grupe izdržale val klevete i sveopšte osude (“provokator”, “tituške”[3]!) kada je uslijedio napad na aktiviste “Desnog sektora” u decembru, kada je – ne samo parlamentarna opozicija – već i široka masa demonstranate željela miran način protsvjeda, osudila radikale; da nije “Desni sektor”, već lijeve grupe bile na čelu borbe tokom januara u borbama presudnim za februarski ustanak, – onda ne bi bio “Desni sektor”, već “Lijevi sektor” taj koji bi bio prethodnica revolucije. Ali ljevičari koji su navikli da vrijeme provode u svom ugodnom malom svijetu svađe i intrige, izabrali su da budu uvrijeđeni dio istorije, a ne dio je. I samo mali dio lijevog pokreta, samo drugovi iz “Narodnog nabata”, “Slobodne zemlje”, “Narodne volje” i još nekoliko grupa su spasile čast lijevom pokretu. Samo su oni pokazali ljudima da nisu svi komunisti dio parlamentarne birokratske KPU i njihovi beskičmenjaci iz “Borotbe”, i da nisu svi anarhisti ultraparalizovani paraziti na internet stranicama. Samo drugovi koji su bili uključeni u stvarni pokret koji se borio zajedno sa narodom imaju pravo da kritikuju taj pokret. U svakom slučaju, samo se njihov glas treba slušati u revoluciji. Samo će oni moći da se efikasno bore u sljedećoj fazi revolucije, da se bore za pretvaranje bružoasko-demokratske revolucije u anti-buržujsku revoluciju. I mjesto svih ostalih “ljevičarskih pokreta” – je na smeću istorije, zajedno sa Janukovičem.
Da, recite nam, kako su srušeni Lenjinovi spomenici? Kako su se desili pogromi na urede KPU i napadi na urede “Borotbe”? Kako to da su antikomunisti učesnici revolucije?
Oni koji govore o rušenju spomenika mrtvom Lenjinu žele zasjeniti svrgavanje živog Janukoviča. Postavljanje u SSSR-u spomenik Lenjinu nije bilo podizanje spomenika velikom revolucionaru, 1917. godine su radnici, seljaci, vojnici i mornari rušili – Rusko Carstvo. S tim spomenicima je carstvo obnovljeno. Tako ove spomenike percipiraju ukrajinski revolucionari. Da, ovakav pristup je veoma nehistorijski. Ali, oni stvaraju istoriju, i ne bave se čuvanjem istorijske pravde za one koji su to radili ranije.
Što se tiče progroma na urede Komunističke partije – partije koja već 21 godinu vjerno služi kapitalu, izdaji i prodaju aspiracije onih koji su naivno glasali za njih – činjenica da su oni mali partner i da su u kolaciji sa oligarhima ih Strankom regije, ti napadi na njihove urede spadaju u istu kategoriju potlačenih protiv tlačitelja i njihovih pristaša, kao što je bio i lov na imanja i lov na titške po regiji. To uključuje i napade na Borotbu, organizaciju koja je napravila svoj izbor u korist tabora kontrarevolucije.
Počevši kao međuklasni pokret sa buržujsko-demokratskim zathejvima, Ukrajinska revolucija je po samoj logici počela razvijati te uske granice. Protiv svoje volje, veliki doprinos razočarenja naroda u buržujsku demokratiju su dale buržujske stranke – Otadžbina, Udar i Sloboda. Njihova djela su sve više prislila učesnike protesta da se razočaraju u parlamentarnu demokratiju i krenu direktno na praktičnu demokratiju; stalni kukavičluk i kapitulacija palramentarne opozicije, koja uzdiše mirovnim pregovorima, kojim ništa nije moguće riješiti, i svojim stalnim ismijavanjem učesnika radikalnog pokreta, koji su svojom krvlju i svojom hrabrosti spasili pokret od neuspjeha, na koji ga je osudila opozicija; idiotska podijeljenost neubijenog medvjeda u periodu primirja 2-17. februara, kada je opozicija sa žarom raspravljala o ustavnoj reformi, umjesto priprema za odlučujuću bitku; od 18. februara, do kraja, 21 februara, opozicija iskazuje spremnost da trpi Janukoviča na vlasti do decembra 2014. – sve to je uvjerilo većinu da se ciljevi opozicije i ciljevi naroda radikalno razilaze.
Ponašanje opozicije nije bilo slučajno. To ne objašnjava njihov lični kukavičluk ili beskičmenjaštvo opozicione trojke – Klička, Jacenjuka i Tjagniboka. Opozicija, toga sama nesvjesna, je reproducirala ponašanje buržoaskih političara u svim velikim prošlim revolucijama. U svim tim revolucijama, buržoaski političari su se bojali radikalizma mase i išli na pregovore sa starim režimom. Pored svega, narodna revolucija počinjevši sa kapitalom oligarha koji bi smijenili vladu, može doći do kapitala u cjelini. Buržoazija je svugdje i uvijek bila zainteresovana za očuvanje starog režim, starog depotizma i policije i svega što se može spremiti i staviti u službu vlastitih interesa,a protiv interesa naroda. Zato je buržoaska revolucija narod okrenula protiv interesa buržoazije – radeći protiv interesa opozicije u februaru 2014. godine u Ukrajini.
Tu je još jedan razlog zašto se parlamentarna opozicija bojala odlučne borbe. Ukrajinska buržoazija i njena politije su slabi i ovisni o podršci sa Zapada. I politika opozicije koja je dovela do kompromisa sa omraženim režimom, je očito bila diktirana od strane Zapada. Nakon pobjede narodnog oružanog ustanka, uz sam bok EU, narod je srušio legalno izabranog predsjednika, prekrasno bezakonje ukrajinske revolucije, stavljajući pravo naroda da svrgne vlast prije fiktivnih izbora – sve je to dalo vrlo loš primjer i za EU, za Grčku i Španiju, gdje se ne zaustavlja fermentacija narodne mase. Radnici u Grčkoj i Španiji se mogu začuditi: ako ljudi mogu svrgnuti legalno izabranog (oligarhskim novcem!) predsjednika u ne tako dalekoj Ukrajini, zašto mi to ne bi učili i ovdje?
Iz tih razloga je zapadna politika uporno išla linijom kompromisa kao izlaska iz krize. Oni su bili pokretači i jamci ugovora 21. februara, nakon što se prosula rijeka krvi, da se Janukovič drži na vlasti do decembra 2014. – taj ugovor je narod na Majdanu odbacio, dajući rok Janukoviču o 10 sati ujutro, 22. februara, ili oružani napad na Mežigorje[4]. I tek kada je intervencija naroda isfrustrirala dogovor, stari režim je pao, a poslanici iz opozicije su bili prisiljeni pomaknuti Janukoviča.
Već je borba za vlast Majdana postala sve dalja od opozicije. Njezina kronična kapitulacija je bila čudna u kombinaciji sa svojim namjerama da igra ulogu radikalnih lidera narodnog pokreta; želja da “Sloboda” silom uspostavi kontrolu nad narodnim protestom [sukobi sa “Spilnoj spravoj” i “Crnom garodm” u Kijevu, konflikt sa AO u Lavovu], da postanu autoritet na Majdanu, zadržavajući čvrstoću, ali bez rezanja mogućnosti kompromisa sa starim režimom – sve je to osvjestilo veliki broj Majdana da se interesi ljudi ne podudaraju sa interesima parlamentarnih partija. Slogani koji pripadaju lijevom pokretu “Protiv partija – za narod!” su postali dio osjećanja narodne mase. Postojala je tendencija da se partije stave pod kontrolu Majdana, da im masovni pokret kaže šta se treba raditi. Svi oni koji su to zahtijevali, nisu bili ljevičari, već nepolitički sudionici u pokretu, koji su shvatili da je temelj moći u budućnosti sloboda Ukrajinskih lokalnih zajednica, i da bilo koja vlada treba da bude kontrolisana od strane njih.
Ta borba širokih masa je produbila i radikalizirala revoluciju, koji je stranka htjela urušiti, donoseći bezube kompromise. Narod je svrgnuo Jankoviča, a opozicija je bil spremna da ga drži na vlasti u zamjenu za pristup poziciji. Buntovni narod je onemogućio kompromis koji je nametnula građanska Evropa i ukrajinska opozicija.
Ako su ljudi, pored čitavog svog kritičkog stava prema buržoaskoj opoziciji dopustili njen uspon na vlast, to je onda zbog nedostatka organizacije pobunjeničkog naroda, vlastite strategije i svog programa djelovanja, koji uključuje globalnu reorganizaciju čitavog društva. Ali takva organizacija, strategije i pojam ne može biti poslana s Mjeseca, niti nazvati “ispravnom strankom” desetak neznalica. Oni su sami stvorili narod sa iskustvom borbe, razumijevanjem pobjeda i poraza, razvijanja vlastitog razumijevanja o tome šta se događa i razvijanje vlastite borbe. Ako se buržoazija organizovala u kapitalizmu, razvoj samoorganizovanja ljudi je moguć samo tokom revolucije. Revolucija je masovna organizacija – ona nije preduvjet revolucije, već njen proizvod.
Svrgavanje Janukovičevog režima putem narodnog ustanka je označilo prelazak revolucije u novu fazu. Završavajući ujedinjenjem svih koji su protiv Janukoviča. Učesnici revolucije, međuklasnog bloka, su počeli dolaziti do zaključka da oni predstavljaju različite klase sa suprotnim interesima.
Plebejski prirodni val terora koji je rastao u Ukrajini tokom februarske revolucije i prvih par dana nakon nje, kada su naoružani radnici na stup srama zavezali guvernera Volinjska oblast i načelnika Čopskoja, provaljivali na posjede tajkuna, u upravne zgrade – ovaj talas je ubijedio novu vlast liberalne buržoazije u ono u što su vjerovali na početku – narodna masa se treba držati u zastoju. Treba razumjeti buntovni val, kako bi društvo ostalo nepromijenjeno.
Šta čeka pobjednike evropske buržoazije, jasno je dao do znanja 28. februara predsjednik Evropskoj parlamenta Martin Šulc, rekavši da nova vlada mora provesti radikalne nepopularne reforme (stara pjesma oko “nepopularnih reformi koje nemaju alternativu” – o kojima slušamo već četvrtinu vijeka!). Nakon savjeta Šulca, premijer Jacenjuk je istog dana rekao da vlada neće sudjelovati u populizmu, te da o ukidanju penzionih reformi neće biti ni riječi. Pitanje o samim penzionim reformama, kada je 2011. svrgnut Azarov, po kojima se dob za umirovljenje žena povećao na 60 godina i donijeti su stroži uvjeti za dobivanje mirovine.
Da je ekonomska kriza sa kojom se Ukrajina danas suočava dijelom rezultat opštih mehanizama kapitalističke krize, a dijelom rezultat akcija Janukovičevog režima (velikodušno plaćanje Berkuta i tituški tokom sukoba je zapravo upropastilo ukrajinski budžet), jer realnost. Pitanje je na čiju štetu ide kriza. Na štetu naroda, – kaže vlada, klanjajući se MMFu i nestrpljivo čekajući njegov kredit, za koji će dobiti još jednu porciju “nepopularnih reformi”. Na štetu oligarha, – kažemo mi. Na štetu onih koji su imali sve prednosti svrgnutog režima i koji bi trebali snositi kaznu za počinjene zločine režima, čiji su saučesnici i sami bili.
Neobično je da vijeće bira imovinu “Porodice” i koristi ga za rješavanje ekonomskih problema u Ukrajini, a ne daje novoj vladi i čelnicima zapadne buržoazije poput Brezinskog, Tuska i Sikorskija. Objašnjenje nije da se oni brinu za dobrobit ukrajinskog naroda, već činjenica da Zapad jednostano nema sredstva (ni želju) da izvuče Ukrajinu iz ekonomske močvare.
Vijeće Majdana je 27. februara na zahtijevalo deset posto poreza od oligarha. Uz sav neuspjeh tih mjera, jasno nam pokazuje da se razvoj političkog razmišljanja ljudi koji su svrgnuli Janukoviča ojačao i da ga ne žele zamijeniti novom kamarilom [5].
Odmah nakon pada režima Janukoviča, revolucija je krenula u novu fazu. Narod, pobunjenici protiv nepravde, neće je tolerirati više. U Lavovu su aktivisti Majdana zarobili tržište “Privokzaljnij”. U Viničkoj oblasti se organizovala javna kontrola preduzeća, koja pripadaju njemačkom kapitalu. U Odeškoj oblasti u Belgorodu i Izmailu, počela je borba radnika. I svi su znali da je to samo početak.
A onda se 1. marta umiješao faktor vanjske intervencije. Ruska vlast je zaplijenila Krim i najavila raspoređivanje vojnika po Ukrajini.
Putinu je revolucija u Ukrajini, sa uništenjem svake revolucije rušenja starog režima i slabljenje vojne sile (i drugih vojnih snaga, za koje Putin i ne zna) bila jedinstvena prilika da govori o “ujedinjenju ruskih zemalja” i na temelju toga da dobije oštri val popularnosti, što bi mu pomoglo da se zadrži na vlasti još 10 godina. Nemiješanje u ukrajinske poslove bi značilo pomirenje sa činjenicom da buntovni narod može zbaciti vladara, i to bi bio početak Putinovog kraja. Popularnost, koju je stekao Majdan među dijelom ruskog društva; primjer je koji su dali Ukrajinci svojoj ruskoj braći, sudjelovavši u Majdanu, aktivisti ruske radikalne opozicije (ne samo ljevičari, već i anti-imperijski ruski nacionalisti!) koji su dali svoju borbu za našu i vašu slobodu, dali su i obrazac revolucionarnog internacionalizma i pokazali ukrajinskom narodu da je ruska država i ruski narod – nešto sasvim različito, – sve je to za Putina značilo da je u toku priznanje pobjede narodne revolucije i to je bila njegov slabost i početak kraja.
Predvidjeti razvoj događaja u situaciji u kojoj se sve mijenja svakih sat vremena je nezahvalan posao. Ipak, nije jasno da li ruski imperijalizam želi puni rat sa čitavom Ukrajinom (ili čitavom jugoistokom), ili ima ograničeni viši cilj – napraviti novu ukrajinsku vlast kako bi spriječila zloupotrebu pobunjeničkog naroda i istodobno iskorištavanje krima. Sljedeće je očigledno.
Počela je agresija ruskog imperijalizma protiv ukrajinske revolucije. To je ključna činjenica za razumijevanje onoga što se dešava. Linija između raznih lijevih grupa i organizacija je ta da se oni neće svađati oko događaja prije sto godina, već i zbog odnosa prema toj činjenici. Ruski imperijalizam – za ili protiv? Ukrajinska revolucija – za ili protiv? I većina ruskih organizacija i grupa, sve one koje su potpisale sramotnu “Izjavu komunista, ljevice i lijevopatriotskih snaga Rusije”, koji pozivaju na stvaranje Međunarodne brigade tituški – sve od staljnista iz MOK i RKRP-RPK do trockista iz RRP su pokazali gdje im je mjesto – u kontrarevolcionarnoj intervenciji. Revolucionarni ruski narod će to zapamtit.
Nova ukrajinska vlada – koja je prije sedmicu dana bila opozicija – s početkom imperijalističke agresije je pjevala istu pjesmu koju je pjevala tri mjeseca u borbi protiv Janukoviča – “Ne padajte na provokacije!” i “Stranci će nam pomoći!”. Što se tiče provokacija, nisu potiskivali agresora na samom početku njegove invazije, tako su isprovocirali njegove daljnje akcije (on krade, i ništa mu zbog toga ne bude – zašto mu ne bi dali još, pa čak i ono što nije mislio uzeti?). A što se tiče pomoći iz inozemstva, to se svodi na tek moralna uvjeravanje i fraze na koje su ruske vlasti navikle tokom vladavine u Čečeniji i poslije rata sa Gruzijom. “Zapad” nije svemoguć. I “Zapad” ne interesuje “neovisnost i teritorijalna cjelovitost” u Ukrajini. On se brine o sigurnosti svog kapitala u Ukrajini i pouzdanog dotoka plina duž cijevi. I Putin može garantovati “Zapadu” bolje od zastrašujuće oružane vlasti naroda u Kijevu.
Međutim, vlasti u Kijevu su povukle svoj brzi taktički trik, as iz rukava. Nadjačavanje je izvedeno u večernjim satima 1. marta. Oni su se počeli žaliti na jugoistočne oligarhe i imenovali guvernera Dnepropetrovsk oblasti kao jednog od najbogatijih ukrajinskih oligarha, I. Kolomojskog, guvernera Donjeck regije i još jednog oligarha, S. Taruta. S tim potezom, vlasti u Kijevu su zapitali vlasnije jugoistoka: šta će vam ruska intervencije, šta će vam ruska vojska? Kod nas ne samo da biste spasili, već bi i povećali svoju moć i bogatstvo. Mi možemo sami, bez Putina, da ugušimo narodnu revoluciju. Goveda će nastaviti pasti travu, a bogati će se idalje bogatiti.
Obični ljudi su se smrzavali na protestima i proljevali krv u borbi (ne figurativno, već doslovno!) da iz jedne jame pređe u isto sranje. Narodna revolucija je osujetila planove liberala u dogovoru sa Janukovičem. I preuzela planove za ukrajinsku buržoaziju, opet.
Vlast u Kijevu je ustvari pustila okupatore na Krim. Pridružila se herojskoj borbi protiv hordi “tituški” zaštitnika harkovskog Evromajdana 1. marta. Nema sumnje da će ona dati i jugoistok, i nikakav Kolomojskij i Tarut to neće spriječiti. Ukrajinska vojska je slabija, malobrojnija i siromašnija od ruske. U čisto buržujskom ratu, rat vojske je osuđen na propast.
Ali se sada neće boriti armija. Borit će se revolucionarni narod. A u revolucionarnom narodu je snage i dostojanstva, da brani uspjehe revolucije i borba za produbljenje revolucije, to može pobijediti velike vojske stranih osvajača. To nam pokazuje istorija svih revolucija, to su dokazali ukrajinski pobunjenici 1648. i ukrajinski seljački odredi 1918-1919. godine.
Ukrajinska buržoazija pokušava da suzbije klasnu borbu za dobrobit nacionalnog jedinstva i “zaštite domovine”, a naš odgovor je: samo klasna borba, samo samostalni pokret naroda sposoban da zaštiti revoluciju od imperatora. Stanovnici jugoistoka neće biti za ukrajinsku revoluciju, ako se nad njima zadrži vlast Ahmetvoa, Kolomojskog i Taruta. Ali će postati vodilje revolucije i zubima lomiti napadače, ako revolucija dovode do njihovog oslobođenja, ako dobiju svoje fabrine i rudnike na upravljanje. Jedinstvo cijele buržoazije, jedinstvo sa jugoistočnim oligarsima će se morati suprotstaviti jedinstvnom radnom narodu jugoistočne Ukrajine.
U običnom ratu će ukrajinska armija biti poražena. Ali revolucionarni rat – to nije obični rat. To je rat svim sredstvima, gerilski rat čitavog naroda protiv okupatora, uz pratnju agitacije neprijateljskih vojnika, koji će krenuti u revoluciju. Samo kroz takav rat je ukrajinski narod 1918. proširio i otjerao armiju germanskih imperatora i svrgnuo tadašnjeg Janukoviča – Skoropadskoga. Narod koji je branio svoju revoluciju je dobio vlast, slobodu i dostojanstvo nepobjedivih.
Poraz intervencije će stati u kraj putinskom imperijalističkom režimu, kraj Ruskom Carstvu. Revolucija koja je počela u Ukrajini, širi se na Rusiju i tamo će pomesti birokratsku-oligarhijsku restauraciju. A onda će to biti slobodna Rusija, ne policijska i oligarska, već Rusija radnog naroda, koja će biti prijatelj i saveznik slobodne radničke Ukrajine.
Živjela Ukrajinska Revolucija!
Ne imperijalističkoj intervenciji!
Sva snaga narodnim masama!
[1] Ruska poslovica – nemoguće, beskorisno protivljenje vlasti
[2] Pohanat – sarkastični naziv za političke kriminalce
[3] Tituške – plaćeni agenti ukrajinske policije koji se često predstavljaju kao ulični huligani uz izričite ilegalne akcije
[4] Mežigorje – predsjednička rezidencija koja je postala simbol pljačke zemlje
[5] Kamarila – uža okolina jednog vladara koja vrši osjetan i negativan uticaj na upravljanje zemljom
Группа коммунистов-максималистов
