Vodstvo “Donjecke Narodne Republike” je proglasilo početak nacionalizacije. Glasnogovornik “DNR” Denis Pušilin je 20. maja izjavio: “Mi započinjemo proces nacionalizacije preduzeća koja se nalaze na području Narodne Republike Donjeck. Sve ove godine nas pljačkaju, pljačkaju nas lokalni oligarsi, svoje stvari uzima radnička populacija Donbasa”.
Nema sumnje da je ova izjava izazvala radosni krik “Borotbe” i drugih “lijevih” sluga Ruske Imperije, snažno odlomljenje nakon objave ustava “antifašističkog” DNR sa njenim samim “antifašističkim” pravoslavljem kao državnom religijom, “zaštite tradicionalnih vrijednosti”, zabrane abortusa i drugih atributa ultra desnog džentlimentskog seta. Nema sumnje da su vojnici Internet-Armije Ruske Imperije sada počeli oslikavati nacionalizaciju DNR ako ne kao potpunu pobjedu “narodne demokratije i socijalizma”, onda barem kao značajan korak prema pobjedi, ponekad, međutim, dodajući platonsku želju da se nacionalizacije sprovede pod “kontrolom radnika”. Želja – to je majka misli. Ko želi biti prevaren, on će biti prevaren.
Sami vođa DNR je ultradesničarski avanturista, plaćenik, agentić ruskog imperijalizma, služi mu ne samo zbog novca, već i savjesti, – ima tendenciju da vara ljude mnogo manje nego njegovi ljevičarski beskičmenjaci. Oni otvoreno i iskreno izražavaju uzrok ove njihove nacionalizacije. Pušilin je ukazao na činjenicu da su “sada sve velike firme u vlasništvu lokalnih oligarha, koji će plaćati porez Kijevu, a ne Donjeckoj narodnoj republici, tako će kod njih kasniti penzija i socijalna pomoć”. Pri tom Pušilin naglašava da vlasnicima imovine koji “namjeravaju plaćati porez ovdje”, “daje, naravno, nadu da pri nacionalizaciji, njihove firme neće biti dirane, a oni mogu da nastave svoj biznis” (isto).
Sa njim se slaže premijer DNR Aleksandar Borodaj. Razlog za nacionalizaciju preduzeća može biti “nepravilna politička pozicija” kapitalista koji posjeduju ta preduzeća. Pri tom Borodaj naglašava da “mi nismo protivnici privatnog vlasništa”. Međutim, od čovjeka koji radi po nalog pravoslavnog oligarha Konstantina Malofeeva, niko (osim “antifašističkih” saveznika sa ruskim imperijalizmom) i ne očekuje da će on biti “protivnik privatne imovine”.
Dakle, sve je očigledno. Nacionalizacija je vojna mjera, sa ciljem da se odabere vlasništvo donjeckih oligarha koji podržavaju u ratu neprijateljsku stranu. Na prvom mjestu je riječ, naravno, o oligarhu Rinatu Ahmetovu, koji je oklijevao, a zatim se odlučio da će u ukrajinskoj republici njegov kapital biti sigurniji od ruske monarhije u donjeckoj piratskoj anarhiji (anarhiji – u lošem smislu te riječi). Kako je odlučio podržati Kijev, Ahmetov je postao neprijatelj DNR, a nacionalizacija imovine neprijatelja je prirodna vojna mjera. “Sluge reakcije – nisu govornici, već ljudi od akcije”, rekao je jednom stari njemački socijalista Lassalle. Odluka donešena da se kapital neprijatelja podjeli donjeckim gusarima i službi Njegovog Carskog Veličanstva je to i dokazala.
Međutim, ako posmatramo pitanje nacionalizacije kao jedine naznake da se u ovom slučaju javlja kao mjera rata, to nije dovoljno. Većina onoga što se događa u određenoj mjeri se javlja zbog vanrednih okolnosti, imajući potom dalekosežne posljedice. Daklem, pitanje o nacionalizaciji u DNR se mora razumjeti detaljnije.
Za početak, nacionalizacija sama po sebi nema ništa sa socijalizmom. Ona znači prenos imovine u ruke, ne društva, već države, država je aparat kontrole i prisile, ističe se iz društva, izdiže se iznad njega i pokorava ga. Jedan od načina stvaranja države oko sebe vidimo među stanovnicima Donbasa. Naoružani napadači, avaturisti, lopovi i gopnici [1] imenuju jedni druge za predsjednike Vrhovnog Vijeća, ministe i druge funkcije vlasti, intenzivne gradnje novog državog aparata nove države. Nacionalizacija koju oni sprovode ne znači prenos imovine narodu, već prenos imovine od Ahmetova novom paketu nasilnika i lopova. To je sve.
Ne javljajući se sama po sebi kao socijalistička mjera, nacionalizacija se često sprovodi u raznim razdobljima klasnog društva općenito, a posebno u kapitalizmu. Cijela historija klasnog društva može da se promatra kao ciklus smjenjivanja privatizacija i nacionalizacija. Sama po sebi nema nikakve veze sa pobjedom besklasnog društva; nacionalizacija, odnosno prenos vlasništva u ruke države, može igrati progresivnu ulogu u određenim momentima u historiji klasifikacije društva – ili ne može igrati takvu ulogu. Obične fraze (liberalne da je nacionalizacija uvijek zlo i statističkarske da je uvijek dobro) su ovdje sasvim neadekvatne i prazne. Potrebna je konkretna analiza konkretne situacije – o kakvoj državi je riječ, ko je definira i za šta je ona sada sposobna.
Problemi savremenog društva u konačnici su uzrokovani činjenjicom da su moderni kapitalizam i njegova vladajuća klasa u stanju sprovesti u djelo dostignuća znanosti i tehnologije koje bi spasilo čovječanstvo od siromaštva, nejednakosti i ugnjetavanja. Interes koji koči razvoj proizvodnje (pitanje o prelazu na alternativne izvore energije je uvjerljiv dokaz za to) je vidio Marx prije čak pola stoljeća. Vladajuća klasa u modernom buržujskom svijetu nije sposobna za velike ideje i smjele projekte, i ne može riješiti goruće probleme čovječanstva.
Revolucija je neophodna. Ona je neizbježna kako čovječanstvo ne bi istrunulo u tržišnoj močvari. Ali hoće li revolucija doći posljednja, hoće li ona sprovoditi tranziciju u besklasnom društvu ili jednostavno otvoriti novu fazu u razvoju klasnog društva, dovesti na vlast novu, isprva revolucionaru, vladajuću klasu (novu elitu – govoreći jezikom buržujske politologije), mi ne znamo i još uvijek ne možemo znati. To će ovisiti o mnogim faktorima.
Ako iz DNR proizađe vladajuća klasa, sva ta elita bande bude koristila nacionalizaciju ne za rastaljivanje za svoj džep, ne za izgradnju novih i savremenih pravoslavnih katedrala, već za modernizaciju industrije, nauku i tehnologiju, za industrijski Donbas, ako će on biti analogan boljševičkoj vladajućoj klasi 20-30ih godina, onda će nacionalizacija biti progresivna. Moglo bi se govoriti bez gajenja iluzije o “socijalističkom” kao eksploatatorskoj modernizaciji društva.
Ali, politički analitičar iz kruga pravoslavnog biznismena Malofeeva Borodaja nije Lenjin, i rekonstruktor bijele garde, Girin, nije Trocki. Podupiranje policije, gopnika i lopova – to nije nadahnuto vjerom u svijetlo carstvo socijalizma radničkog društva čija energija hrani boljševike.
U DNR se stvara band-elita nove države, nove vladajuće klase koja se sastoji od dvije u broju nejednake kategorije. Malobrojnost prvih ne sprječava njihovo vodstvo kroz jasno razumijevanje onoga što žele. Prva kategorija su ideološki monarhisti, bijelogardci i crne stotine, jednostavno rečeno, ruski fašisti koji imaju političko vodstvo i ideološki projekt DNR. Druga, šira kategorija je masovna baza pokreta, pandura, lopova i gopnika. Prva kategorija, koja dovodi do druge, se ne može gledati bez nje. Odnos vladara i podređenih u masovnim pokretima je uvijek, a posebno za vrijeme revolucije, komplicirana jednostavna šema “Ja naređujem – ti poštuješ”.
Ideološko vodstvo jezgra DNR, upravo zbog retrogradnog reakcionarnog karaktera njihove ideologije, nikakvu modernizaciju proizvodnje neće proizvesti, a naučni grad iz Donbaskih jama ugljena neće postati, pa čak i pod pretpostavkom da DNR može preživjeti dovoljno dugo da javno obrazovanje postane održivo. Oni neće graditi naukograd, već pravoslavne crkve, poštovane osobe u njihovom budućem društvu neće biti inžinjeri i naučnici, već popovi i panduri. Događa se da na kraju to nije Kitež-grad [2], već pravoslavni Sudan ili pravoslavna Somalija.
Masovna baza pokreta su panduri, oni koji se boje lustracije i gopnici, čije srce kuca zbog toga što je i na njihove ulice došao praznik, i što će 2010te godine nadmašiti dobre “poletne 90-te” [3], tako da je još sigurnije da do nikakve modernizacije proizvodnje neće doći. Ova publika želi «ŽDE-E-E-RATI!», a ako bude imalo šta da se ždere, ne bi imali ništa protiv ni da se nacionalizira imovina bivših oligarha, tako da rastale nacionalizovano međusobom i, ko preživi, postaje novi oligarh.
1990. godine Donbas je bio glavno leglo kriminala i bandita. Moderni (ili ipak ne moderni?) vladari života – među njima i Rinat Ahmetov, koji je najuspješniji i preživjeli u međusobnom pokolju prethodnog vala avanturizma i lopovluka. Privatizacija državnog vlasništva je postala izvor prihoda za pljačkaše i lopove krajem 20. stoljeća, na isti način kako je i kapitalizam posljednjeg vijeka krenuo u pljačkanje drugih zemalja i kontinenata, od pljačke Amerike, Azije i Afrika, kao i pljačkanje imovine seljačkih zajednica unutar Evrope.
Ali je uzburkano more je s vremenom oslabilo u svojim bankama, jučerašnji nasilnici (oni koji su preživjeli) su postali biznismeni, metode konkurenata u borbi sa podzemnim rupama pod asfaltom ih je učinilo prevelikim starješinama (i opasnim po život!). Rinat Ahmetov, rodom iz klana Ahatja Bragina, mesara i vođe bande (zdravo, “Bando Nju Jorka”!), je eksplodirao na stadionu 1995. godine tako da su ga pokupili u komade i postao je najveći ukrajinski oligarh, jedini vlasnik SKM i imperator Donbasa. Vrijeme je za razmišljanje o vječnosti, spasenju duše – ali u isto vrijeme, samo malo, i o proizvodnji.
Kada bi razmišljali o proizvodnji novih vlasničkih usranih života, modernizacija ukrajinske industrije se ne bi desila, Donbas bi ostala regija kontrasta, gdje su rudarski siromašni gradovi pomješani sa luksuznom parazitskom vladajućom klasom. I ovoj regili je kontrast “mlado i zlo”, novo pokoljenje gopnika. Oni su slušali priče sjetne braće iz piratskih ilegalaca 90-ih, kako mogu živjeti svoj život sretno i lijepo ako odu na ulicu i sretni prebijaju ljude. Oni sa divljenjem i mržnjom gledaju na Ahmetova i slične veterane 1990-ih, sretnika koji su rođeni u to vrijeme.
Buduća modernizacija proizvodnje neće biti proizvedena, cijela masa gopnika, balansirajući između siromaha i kriminalaca neće nigdje stići (ni u rudare, na kraju krajeva?), oni mogu biti ili panduri ili kriminalci. A tamo će se susresti sa dosadnim prometom bez mogućnosti da izgrade spektakularnu karijeru i brzo bogaćenje kao što su to radili vitezovi pljačke iz prethodne generacije – Rinat Ahmetova generacija.
I Bog će im se smilovati na njihove molitve. Njihovo vrijeme je došlo. Društo je opet došlo u pokret vječnog i nepokolebljivog predmeta eksploatacije koja se mora braniti i dijeliti. To je vrijeme novog totalnog rastaljivanja. Ali, ako su prije 20 godina došli pod sloganom privatizacija, sada moraju početi sa sloganom nacionalizacije.
Ako ova nacionalizacija prođe uspješno, novi vlasnici DNR, oduzimajući imovinu od Ahmetova, rastalit će je među sobom, i privatizacija će zapravo zamijeniti nacionalizaciju. Sve će se ponoviti sa dosadnim regulatorskim kavezom, čiji se temeljni problemi savremenog svijeta neće riješiti, društvo će se i dalje savijati, a starog Ahmetova će zamijeniti novi i noviji Ahmetov (prim. prev. Ahmetov mjesto Ahmetova). I tako sve.
Kao u priči Pelevina “Kratka historija painballa u Moskvi”, gdje je vodeća partija u gradu mafija, pucala i stavljala na hrpu svoje, riješila uvesti strogu zabranu upotrebe vatrenog oružja u svojoj sredini, i počela rješavati sve sukobe kroz paintball. To se nastavilo sve dok se među mladima nije priširila ideja – šta nama znači zabrana i ne pucanje krivih prethodnika iz vatrenog oružja. Nakon čega je ciklus počeo ponovno…
Međutim, najavljivanjem nacionalizacije Ahmetove imovine, banditi i fašisti iz DNR rade dobar posao – to radi i sam Ahmetov, pozivajuči u štrajk svoje radnike protiv gangstera i fašista iz DNR. Obje strane potežu za neprikosnovenim buržujskim vlasništvom i buržujskom državom, obje strane će eskalirati sukobe, privući širu radnu masu koja se pokušava držati izvan ove politike. Ostati izvan politike u Donbasu je nemoguće za bilo koga. Sudjelovanje u masovnim borbama postaje neizbježno. I nikakav pravoslavni bog ne može spasiti ljude koji su prisiljeni da se bore, zamišljeni nad pitanjem za šta se bore i ko je zapravo neprijatelj. Kada i kako će rudari i drugi pripadnici radničke klase u Donbasu doći do spoznaje da se trebaju zakopati i stari i novi vladari života zajedno u jedan grob, mi ne možemo da znamo. Ali u epohi revolucije, ljudi će postati pametniji brzo …
Napomene:
*Autor koristi riječ “deriban” što je posudba iz ukrajinskog političko-ekonomskog slenga, a ima isto značenje kao “rastaljivanje” u bosanskom slengu – podjela ukradenog.
[1] Gopnik – post-sovjetska subkultura; muškarci koji nose adidas trenerke i otimaju djeci telefone i novac zarad nabavljanja alkohola.
[2] Kitež (Китеж) – mitski grad na obalama jezera Svetlojar u Voskresenskom distriktu u N. Novgorodskoj oblasti u centralnoj Rusiji.
[3] Poletne 90te – u Istočnoj Evropi su bile iste kao i na Balkanu, što se mode i rasta kriminala tiče.
Autor: Marlen Insarov (Nova Iskra)
